Goran Marić bio je u komi već tri mjeseca. Liječnici su bili jasni: bio je u dubokom vegetativnom stanju, bez ikakve nade da će se probuditi.
- Obitelj je, suočena s mogućnošću njegove trajne nesvijesti, počela raspravljati o tome što učiniti s njegovom imovinom, njegovom tvrtkom i cijelim naslijeđem koje je izgradio kroz pedeset godina napornog rada. Izgledalo je kao da je sve bilo gotovo, da su svi pokušaji da se nešto promijeni uzaludni.
No, u tih tihih, bespomoćnih trenutaka, dogodilo se nešto nevjerojatno. Tigrasta, mršava mačka, sa smeđim i bijelim mrljama po krznu, ušuljala se kroz odškrinuti prozor bolničke sobe 312. Nitko nije primijetio kako je ušla, niti tko je bila. Mačka je jednostavno nestala u sobi i nije se pomakla dok se medicinska sestra nije vratila. Kad je ušla, zatekla je prizor koji je izazvao potpunu paniku.
- Mačka je ležala uz Goranov krevet, šapom mu nježno dodirujući lice, kao da ga pokušava probuditi. Sestra je vrisnula, ispustivši poslužavnik s lijekovima, a zvuk metalnih predmeta koji su zveckali o pod mogao je čuti cijeli hodnik. Mačka, međutim, nije reagirala. Ostala je nepomična, sve dok je sestra nije pokušala otjerati. S tom namjerom pokušavala je pomaknuti mačku, ali životinja se zakvačila za plahtu, upirući kandže u tkaninu i odbijajući da se pomakne. „Hajde, makni se! Psi, mačke… ovo još nisam vidjela…“, mrmljala je sestra, ne vjerujući svojim očima.
Tada je u sobu ušao doktor Luka Horvat, mladi, ali već priznat neurološki stručnjak. Zaustavio se na vratima, promatrajući scenu koja mu nije bila ni najmanje jasna. Nakon što je sestra uspjela stati, Luka je podigao ruku i rekao: „Stanite. Pogledajte mu lice.“ Sestra je, slijedeći njegovu naredbu, pogledala prema bolesniku i zamrznula se na mjestu.
Jedna suza niz Goranove obraze polako je skliznula, a to nije bilo moguće ignorirati. „Nemoguće“, promrmljao je liječnik, prišavši bliže. „Osoba u dubokom vegetativnom stanju ne ispušta emocionalne suze.“
Doktor je izvadio malu lampicu, posvijetlio Goranu u zjenice, ali nije bilo nikakve reakcije. No, suza je i dalje bila tu – vlažila je jastuk. Dok je sestra bila u šoku, nije mogla vjerovati što je upravo vidjela. „Moram nazvati obitelj“, izgovorila je. Još uvijek nije mogla shvatiti što je zapravo vidjela.
- Mačka je, dok su svi bili u šoku, nastavila mjaukati, sada glasnije, kao da doziva nekoga. Dr. Luka ju je promatrao s nevjericom. Zamišljeno je gledao mačku, jer se činilo kao da je ona nekako povezana s Goranom, kao da ga prepoznaje.
„Neka za sada ostane“, rekao je tiho, odlučujući da ne otjera mačku. „Želim vidjeti hoće li se dogoditi još nešto.“
No, poziv koji je stigao na mobitel Danijele Marić, Gorana kćeri, nije bio ništa manje zbunjujući. Bio je to poziv od sestre iz bolnice, u 23 sata. Danijela je sjedila kod kuće, gledajući film, pokušavajući se opustiti i zaboraviti na sve brige, kad je iznenada ugledala broj bolnice na ekranu. Na trenutak je pomislila da bi mogla ignorirati poziv, ugasiti mobitel i pretvarati se da spava, ali nešto je unutar nje nagnalo da se javi. Kad je podigla slušalicu, sestra je bila jasna: „Gospođo Marić, morate doći u bolnicu. Dogodilo se nešto s vašim ocem.“
„Je li… je li umro?“ upitala je Danijela, drhtavim glasom, osjećajući kako joj srce lupa od stresa. Unatoč godinama udaljenosti i ljutnje prema svom ocu, ove su je riječi pogodile.
„Ne, nije to. Ali morate doći. Hitno je.“
- S tim je prekinula vezu, zgrabila torbicu, ključeve i izjurila iz stana, ostavivši vrata nezatvorena. Put do bolnice je bio dug, svaki crveni semafor na putu činio se kao vječnost, dok je Danijela razmišljala kad je zadnji put posjetila svog oca – prije tri tjedna? Četiri? Sjećanje je bilo mutno.
Kad je konačno stigla u bolnicu, trčala je hodnicima, sve dok nije došla do sobe 312. Vrata su bila odškrinuta, a iznutra su se čuli glasovi. Duboko je udahnula, otvorila vrata i ušla. Ono što je vidjela, zasigurno je zauzelo mjesto među najčudnijim i najemotivnijim trenucima njenog života.
Tigrasta mačka, ležala je uz njenog oca, glasno predući. Taj prizor bio je iznad svih njezinih očekivanja. Mačka koja je neobjašnjivo ušla u sobu i bila uz Gorana, bila je najnevjerojatniji dio cijele situacije. Kako bi objasnili tu nevjerojatnu povezanost između čovjeka i mačke, ostalo je pitanje bez odgovora, ali jedan pogled na taj trenutak bio je dovoljan da ostavi sve bez riječi.
