U današnjem ćlanku Vam donosimo ispovjest o ženi koja je usvojila djete i njenoj ispovjesti….
Jedna majka izazvala je burne reakcije javnosti nakon što je priznala nešto što mnogi nikada ne bi smjeli ni pomisliti naglas – da se kaje što je usvojila dijete. Njen glas na internetu odjeknuo je poput hladnog tuša jer je otvoreno priznala da nikada nije osjetila ljubav prema svojoj usvojenoj kćerki, onakvu kakvu ima prema svojoj biološkoj djeci.
- Sve je počelo prije mnogo godina, kada su joj ljekari rekli da ona i suprug najvjerovatnije više nikada neće moći imati djece. Nakon borbe s neplodnošću i iscrpljujućeg procesa vantjelesne oplodnje, rodila je sina. Bilo je to jedno od najsrećnijih poglavlja u njenom životu.
Nekoliko godina kasnije, ponovo su poželjeli dijete, ali nisu bili spremni prolaziti kroz još jedan krug terapija, stresa i neizvjesnosti. Umjesto toga, odlučili su da pruže dom djetetu koje ga nema – i usvojili su djevojčicu čiji su biološki roditelji bili premladi da je sami odgajaju.
“Dala sam sve od sebe. Brinula sam se o njoj kao i o svom sinu. Ali nikada nisam osjetila da je moja,” napisala je anonimna korisnica Reddita. “Kao da čuvam tuđe dijete.” Iako ju je hranila, vodila kod ljekara, uspavljivala i grlila – veza nikada nije nastala. Emocije su ostale površne, a razočaranje – duboko.
Godine su prolazile, a osjećaj distance nije nestajao. Djevojčica je sada tinejdžerka od 15 godina, ali majka priznaje da nikada nije osjetila istinsku bliskost s njom. Sve se dodatno zakomplikovalo kada se, sasvim neočekivano, zatrudnjela prirodnim putem i na svijet donijela još jednu – ovaj put biološku – kćerku.
“Tokom trudnoće sam se promijenila. Hormoni su bili divlji, ali ono što me plaši jeste to što sam počela da osjećam odbojnost prema usvojenoj kćerki,” priznala je. “Kada se rodila moja biološka kćerka, odmah sam osjetila istu onu povezanost koju imam i sa sinom. Bilo je prirodno, lako, toplo. Kod usvojene to nikada nisam imala.”
- Ona ne krije osjećaj krivice. “Mrzim sebe zbog toga. Zvučim grozno. Znam. Obećala sam njenim biološkim roditeljima da ću je voljeti kao svoje dijete. I volim je – ali ne na isti način. I to ne mogu promijeniti. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme i napraviti drugačiji izbor.”
Njeno priznanje izazvalo je lavinu komentara. Jedan korisnik joj je napisao:
“Ova djevojka zaslužuje ljubav, toplinu i osjećaj pripadnosti. Ako ne možete vi to pružiti – možda njena biološka porodica može. Potražite ih, pokušajte, ali nikada joj nemojte reći da je ne volite kao drugo dvoje djece. Iako to sigurno već osjeća.”
- Drugi su bili još direktniji:
“Ako ste već imali biološko dijete, možda niste trebali usvajati drugo. Usvojena djeca često osjećaju da se takmiče s biološkom djecom, i to ih lomi iznutra.”
Iza ove ispovijesti krije se mnogo više od jednog roditeljskog priznanja. To je priča o ljudskoj slabosti, o emocionalnoj borbi između očekivanja i stvarnosti, između namjere da se voli i nemogućnosti da se to zaista i osjeti.
- Majka nije zločinac, ali jeste čovjek koji se suočava s teškom istinom. Možda je usvajanje bilo ispravna odluka u teoriji, ali srce – ono ne zna za planove. I iako je mnogima nezamislivo da se takav jaz stvori između roditelja i djeteta, ova priča podsjeća koliko su ljubav, povezanost i prihvatanje složeni procesi koji se ne mogu uvijek isforsirati.
Usvojena djevojčica u ovoj priči nije kriva ni za šta – a ipak nosi posljedice nevidljive, ali bolne distance. Nema jasnog odgovora na pitanje šta je ispravno, osim da je ova porodica – poput mnogih – živa priča o ranjivosti, neispunjenim očekivanjima i pokušaju da se pronađe istina, koliko god ona bila teška,
