U daanšnjem članku priča nas vodi kod jednog čobjeka iz Golije koji je naime odlučio da oženi Albanku čak i nakon što su svi bili protiv toga.Uprkos razlikama i svim protivljenjima ovaj čovjek danas živi jako sretno sa svojom porodicom.
- U tišini sela Polazi, skrivenog podno planine Golije, živi čovjek koji se uprkos životnim nedaćama ne predaje – Velibor Bugarić. Otac četvoro djece, nekadašnji zaljubljeni muž, danas je stub jedne napaćene, ali ponosne porodice. Njegova priča počinje prije više od deset godina, kada je donio odluku koja je izazvala čuđenje u njegovoj zajednici – oženio se Albankom.
Za mnoge iz njegovog kraja to je bio neobičan izbor. Ali za Velibora – bila je to ljubav bez granica, ljubav koja ne poznaje ni naciju, ni običaje, ni predrasude. Brak je u početku izgledao kao ostvarenje sna. Zajedno su stvarali dom, rađali djecu, dijelili svakodnevne obaveze i gradili jedan naizgled stabilan porodični život.
- U tom braku rodilo se četvoro djece. Kuća je odzvanjala njihovim smijehom, planovima i nadama. Međutim, kada su svi pomislili da je život konačno krenuo pravim putem, uslijedio je šok. Bez ikakvog upozorenja, bez riječi, majka je jednog dana otišla. Ostavila je ne samo Velibora, već i svoju djecu. Nikada se više nije vratila, niti se javila.
Za Velibora nije bilo vremena za tugovanje. Bio je prisiljen da odmah postane i otac i majka, i zaštitnik i oslonac. Njegova svakodnevica pretvorila se u neprekidnu borbu – borbu za preživljavanje, za dostojanstvo i za budućnost svoje djece. U tome mu je najveći oslonac postala njegova majka, baka Ljubinka – žena koja svakodnevno dolazi iz svog doma udaljenog nekoliko kilometara da pomogne.
Baka Ljubinka danas ima nezamjenjivu ulogu. Ona je toplina doma, zagrljaj u teškim trenucima, i neko ko svojom snagom i ljubavlju drži porodicu na okupu. Iako u godinama i sama krhka, bez oklijevanja se posvetila unucima. Kaže da je snaha bila dobra, poslušna, i nikada je nisu opterećivali poslovima. Svake druge godine rađala je dijete, i činilo se da sve funkcioniše. Ali kada su djeci najviše trebala majka, ona ih je napustila.
- Porodica Bugarić živi skromno. Oslanjaju se na poljoprivredu, dječiji dodatak i pomoć dobronamjernih ljudi. I baš kada su mislili da su zaboravljeni od svijeta, pokazalo se suprotno. Prvo su se organizovali rođaci i komšije, koji su svojim rukama i srcem počeli da grade novi dom za ovu porodicu. Nisu imali mnogo, ali su dali ono najvrijednije – ljudsku dobrotu.
Zatim se pojavio i Hido Muratović, humanitarac iz Novog Pazara, koji je donio pomoć u vidu novca, hrane, odjeće i osnovnih sredstava za život. U znak nade, u Polazi je za Novu godinu stigao i Deda Mraz – ne iz prodavnice, već pravi, ljudski simbol dobrote. Djeca su po prvi put nakon majčinog odlaska osjetila istinsku radost. Nisu se veselila samo poklonima – veselila su se osjećaju da nisu sami i zaboravljeni.
- Ljubinka, iako odrasla kao siroče, svakog dana ulaže posljednju snagu kako bi unucima nadomjestila ono što im je oduzeto. Suze joj krenu kad govori o tome kako je snahu izveli iz siromaštva, nahranili, obukli, a ona – otišla. Bez riječi. Bez objašnjenja. Ostali su samo pitanja i tišina.
Ipak, kroz sve teškoće, Bugarići idu dalje. Život nije milostiv, ali ne dozvoljavaju da ih slomi. Danas, baka Ljubinka ima jednu skromnu želju – da se njen sin ponovo oženi, da u njihovu kuću uđe žena koja će prihvatiti njihovu djecu kao svoju i biti ono što su toliko dugo čekali – majka.
- U zemlji gdje su porodice često ostavljene same da se bore, ova priča pokazuje da ljubav, zajedništvo i podrška još uvijek postoje. Možda nema mnogo novca, ali ima čovječnosti. I tamo, na osami između šuma i tišine, u jednoj staroj kući, svakog dana se obnavlja ono najvažnije – vjera u dobrotu.
