Mujo, čovjek iz Bosne koji je godinama tražio svoju priliku u Americi, radio je kao sluga kod imućnog bračnog para. Bio je marljiv, tiho prisutan, uvijek spreman pomoći, a oni su ga smatrali pouzdanim i nenametljivim. Ipak, jednog mirnog dana, dogodila se scena koja je, barem na trenutak, poljuljala tu sliku.
- Te večeri, poslodavci su otišli na otmjenu zabavu u društvu visokih gostiju. Kuća je ostala tiha, a Mujo je napokon osjetio da ima vremena za sebe. Udobno se smjestio u dnevnu sobu, otvorio vrećicu čipsa i uključio televizor. Ono što se našlo na ekranu nije bila obična večernja emisija, već sadržaj koji sigurno nije očekivao da će ga neko uhvatiti kako gleda.
Nekoliko sati kasnije, gospođa se vratila ranije nego što je planirala, jer joj je na zabavi naglo pozlilo. Otvorila je vrata kuće tiho, ne želeći probuditi djecu, ali umjesto mira, ugledala je neobičan prizor. Pred njom, na kauču, sjedio je Mujo, opušten, sa čipsom u ruci i pogledom prikovanim za ekran. Iznenađenje i nelagoda preplavili su prostoriju. Ona se zaustavila ispred njega i rekla nekoliko riječi koje su, iako izgovorene mirno, bile dovoljno jasne da mu se lice zacrveni.
Dok je on pokušavao smisliti opravdanje, pored njega je sjedila i njegova poslodavčeva kćerka, poznata mnogima na društvenim mrežama. Bila je potpuno nezainteresovana za cijelu scenu, uronjena u ekran svog telefona, kao da se ništa ne događa. U pozadini, starija žena, vjerovatno gost ili rođaka, stajala je i posmatrala sve s izrazom šoka i nevjerice. Taj trenutak, koliko god bio neprijatan, kasnije je postao tema šala u kući, ali i podsjetnik da privatnost i posao ponekad opasno plešu na tankoj liniji.
- I dok je ova anegdota imala dozu neugodnog humora, druga priča iz naših krajeva pokazuje sasvim drugačiju stranu života – onu toplu, posvećenu i požrtvovnu. Prema pisanju “Avaza”, Marina, žena iz unutrašnjosti Bosne, godinama se brinula o svom teško bolesnom mužu. Kupala ga je, mijenjala mu pelene i bdjela nad njim dan i noć. Jednog jutra, dok su oboje bili u tišini, zamolio ju je da mu donese čokoladu. Taj mali, jednostavni zahtjev probudio je kod Marine suze i osmijeh u isto vrijeme, jer je znala da su im ostali samo trenuci koje treba čuvati. Ovakve priče podsjećaju da istinska odanost i ljubav ne trebaju velike geste, nego svakodnevnu brigu.
U potpuno drugačijem tonu, u malom selu Donja Mala, odvijale su se pustolovine koje su mještanima davale razlog za smijeh i okupljanje. Glavni akteri bili su Perica, čovjek s nepresušnim izvorom neobičnih ideja, i njegov susjed Mika, poznat po zdravom skepticizmu. Njihova prva velika avantura započela je jednog sunčanog jutra, kada je Perica odlučio da napravi leteći bicikl. Mika je isprva mislio da je to još jedna Peričina besmislena ideja, ali ga je znatiželja ubrzo uvukla u projekt.
- Nakon dana provedenih u šupi punoj dijelova bicikala, ventilatora i starih jedara, konstrukcija je bila spremna. Cijelo selo okupilo se da vidi kako će to izgledati. Na opće iznenađenje, bicikl se zaista podigao s tla. Mještani su pljeskali, dok su Perica i Mika slavili uspjeh. Ipak, slavlje je kratko trajalo – jedan ventilator se zaglavio i let je završio neslavnim prizemljenjem. No, smijeh i dobra volja bili su jači od neuspjeha.
Prema pisanju “Nezavisnih novina”, male sredine često gaje upravo ovakve likove – ljude koji svojim idejama i humorom spajaju zajednicu. Perica je bio oličenje te energije. Odmah nakon bicikla, odlučio je napraviti podmornicu od starog frižidera, koju je od milja nazvao “Fridžmorica”. Mika je i ovaj put sumnjao, ali mu je pomagao. Testiranje na obližnjem jezeru bilo je spektakl za mještane. Podmornica je prvo plutala, zatim potonula, da bi se na kraju vratila na površinu s Pericom koji je sav mokar, ali ponosan, izjavio da je vidio ribe, alge i – jednu staru čizmu.
“Blic” prenosi da je ovakva improvizacija postala simbol sela. Djeca su se igrala oko “Fridžmorice”, a stariji su se prisjećali svojih mladih dana. Perica nije stao – već je planirao raketu od stare bačve. Mika je s osmijehom odmahnuo glavom, ali u dubini duše znao je da će opet pomoći, jer su Peričine ideje, bez obzira na ishod, uvijek donosile radost.
- U Donjoj Mali, život je bio jednostavan, ali nikada dosadan. Postojao je osjećaj zajedništva i podrške, čak i kada su ideje izgledale suludo. Svi su znali da bez Perice i Mike ne bi bilo toliko smijeha i priča koje se prepričavaju. S druge strane, Marina i njena tiha, svakodnevna borba pokazivali su drugu stranu ljudske snage – onu koja ne traži aplauze, već se tiho odvija unutar četiri zida.
I Mujo, i Marina, i Perica s Mikom, svaki na svoj način, predstavljali su male ljudske priče koje se lako mogu izgubiti u buci velikih vijesti. Ipak, upravo takve priče najviše govore o ljudima – o njihovim slabostima, hrabrosti, humoru i ljubavi. Bez obzira radi li se o neugodnom trenutku pred gazdaricom, o godinama posvećene brige za voljenu osobu ili o “ludim” projektima koji okupljaju cijelo selo, sve te situacije pokazuju koliko je život bogat kada ga dijelimo s drugima.
