Kaže Hrvat Bošnjaku:
„Dolazi Dodik u Sarajevo.”
„Nije me briga, nisam ti ja Gavrilo Princip.”
Priča o malom Theu i njegovoj sestri Amelie jedna je od onih koje se pamte cijeli život – ne zato što je prepuna dramatičnih obrata, već zbog čiste, bezuvjetne ljubavi koja izranja iz najmračnijih trenutaka. Ovaj događaj, koji je potresao Nebrasku, mnogi su američki mediji prenijeli kao dirljiv primjer hrabrosti dječaka koji je u jednoj noći pokazao više zrelosti nego što mnogi odrasli pokažu za cijeli život. Blic ističe da ovakve priče, iako rijetke, pokazuju kako djeca često posjeduju unutarnju snagu koja nadilazi njihovu dob, a upravo je to snaga koja je vodila malog Thea te ledene noći.
Negdje poslije ponoći, vrata bolnice St. Catherine otvorila su se uz šum zimskog vjetra. U hodnik je ušao mali, bosonogi dječak, drhtav, ali uspravan, noseći zamotanu bebu u tankom rozom pokrivaču. Bio je to Theo Bennett, a u njegovom naručju bila je njegova mlađa sestra Amelie, mirna kao da osjeća bratovu zaštitu. Medicinske sestre potrčale su prema njima čim su shvatile što se događa. Theo je jedva govorio od hladnoće, ali njegove su riječi bile jasne i teške: „Molim vas… moja sestra je gladna. Ne možemo da se vratimo kući.“ Te rečenice, kako Jutarnji list naglašava, ostavile su snažan dojam na medicinsko osoblje jer je u njima bilo sabrano sve – strah, briga, odgovornost i nevjerojatna ljubav.
Sestri Olivia, koja je prva prišla dječaku, odmah je bilo jasno da se pred njom ne nalazi samo uplašeno dijete, već mali zaštitnik koji je učinio sve da njegova sestra ostane sigurna. Položila je Amelie u naručje koleginice, a zatim je toplo ćebe prebacila preko Theovih ramena. Vidjela je da su mu prsti gotovo purpurni od hladnoće, ali oči – oči su mu bile pune odlučnosti. U njima nije bilo panike, već mirne volje da učini što mora. I dok su se liječnici i socijalna radnica okupili oko njih, Theo nije prestajao pratiti sestrin pogled. Čim bi zaplakala, nagnuo bi se i tiho joj šapnuo – i ona bi se smirila. „Vidite? Ona ne plače kad sam tu“, rekao je. Te riječi izazvale su suze i kod osoblja koje je naviklo na teške situacije. Večernji list ovakve trenutke opisuje kao „tihe herojske geste“, jer se prava hrabrost često pokaže u jednostavnim, nesebičnim djelima.
U satima koji su slijedili, policija je uspjela pronaći njihovu majku, Rachel Bennett. Bila je povrijeđena, ali živa. Dok su liječnici brinuli o njoj, Theo i Amelie smješteni su u privremeni dom kod žene po imenu Denise Clark. Bila je to žena čije su oči odavale blagost, a čiji je dom mirisao na svježe pecivo i sigurnost. Denise je imala iskustva s djecom koja su živjela kroz teškoće, pa joj je odmah bilo jasno da Theu ne trebaju pitanja ni pritisak. Umjesto toga, dala mu je toplo ćebe i šalicu čaja. Samo mu je tiho rekla: „Ovde si siguran. Tvoja sestra će biti dobro.“ Theo je te riječi primio kao zaklon. Svake večeri tražio je da pozove bolnicu kako bi provjerio majčino stanje. Nikada nije pitao više od dvije stvari: „Je li budna? Je li dobro?“ Kada je jednog dana dobio odgovor da se Rachel probudila i raspitivala za djecu, samo je rekao: „Dobro.“ I tada se prvi put nasmijao.
