U današnjem članku vam donisimo zanimljivosti na temu jedne potresne životne priče koja je godinama držala porodicu u neizvjesnosti, a javnost u šoku.
- Sudbina djevojčice Viktorije Koneckaje pokazuje koliko su tihe rane adolescencije duboke, nevidljive i često pogubne, ali i koliko majčina nada može biti snažnija od svih strahova i najcrnjih pretpostavki. Kako je „Blic“ pisao, rijetke su priče o nestalima koje se završe pronalaskom – i još rjeđe one koje otkriju ovako složenu pozadinu bijega.
Sve je počelo 25. decembra 2016. godine, kada je tada petnaestogodišnja Viktorija boravila u dječijoj bolnici zbog teške povrede koljena. Iza medicinske dokumentacije krio se mnogo veći teret. Viktoriji je ranije dijagnosticirana femurna cista, a ljekari su insistirali na operaciji, upozoravajući da odlaganje može dovesti do ozbiljnih posljedica. Ipak, strah je bio jači od razuma. U njenoj glavi neprestano je odzvanjala misao da bi zahvat mogao završiti invaliditetom. Njena majka Olga pokušavala ju je umiriti, uvjeravajući je da je intervencija jedini put ka zdravlju, ali Viktorija je osjećala da je niko istinski ne čuje.
- Te hladne zimske večeri, Viktorija je cimerki u sobi rekla da ide do obližnje prodavnice po sok. Posudila je jaknu i čizme i obećala da će se brzo vratiti. Izašla je iz bolnice s tabletom u rukama, ali se nikada nije vratila. Telefon i novac ostavila je na odjeljenju, zbog čega su svi u početku mislili da se samo kratko zadržala vani. Tek nakon tri sata, kada je postalo jasno da je nema, osoblje je obavijestilo policiju i kontaktiralo njenu majku.
Snimci nadzornih kamera potvrdili su da je Viktorija napustila bolnicu sama. Nedugo zatim, izbrisala je profile na društvenim mrežama i nestala bez ikakvog traga. Niko nije znao kuda ide, s kim je u kontaktu niti kakav plan nosi u sebi. Počela je agonija koja će trajati skoro devet godina.
Porodica je živjela između nade i očaja. Njena majka Olga nije prihvatala najcrnje pretpostavke. Iako su istražitelji razmatrali razne scenarije, ona je uporno tvrdila da je njena kćerka živa. “Znam da negdje diše, znam da me čeka”, govorila je, čak i kada su je drugi nagovarali da se pomiri sa sudbinom. Kako su „Večernje novosti“ kasnije podsjetile, u potragu je bilo uključeno više od 450 ljudi, organizovano je 15 terenskih akcija, ali bez ikakvih rezultata. Najteži udarac porodica je doživjela kada je Viktorijina baka, koja ju je odgajala od malih nogu, preminula slomljena tugom, ne dočekavši odgovor gdje je njena unuka.
- Godine su prolazile, a Viktorijino ime je polako nestajalo iz medija, iako je u srcima najbližih ostajalo živo. A onda, 2. juna 2025. godine, dogodio se preokret koji je šokirao javnost. U mjestu Sestroreck policija je, sasvim slučajno, identifikovala mladu ženu – Viktoriju. Sada dvadesetčetvorogodišnjakinja, majka dvoje djece, stajala je pred službenicima i priznala da je bolnicu napustila svojom voljom i da se godinama svjesno skrivala.
U razgovoru s policijom otkrila je razloge koji su je naveli na bijeg. Prema pisanju „Kurira“, Viktorija se osjećala duboko povrijeđeno jer joj porodica nije čestitala šesnaesti rođendan, koji je bio svega nekoliko dana prije njenog nestanka. Vjerovala je da je majka svu pažnju usmjerila na njenog polubrata iz drugog braka i da je ona postala nevidljiva. Odlazak je planirala mjesecima, uz pomoć dvadesetogodišnje poznanice koju je upoznala upravo u bolnici.
Do punoljetstva je živjela s tom prijateljicom u iznajmljenim stanovima, snalazeći se kako je znala. Zarađivala je crtajući ilustracije, izbjegavala zvanične institucije i trudila se da ne ostavlja tragove. Kasnije je upoznala mladića s kojim je osnovala porodicu. Njihove dvije kćerke rodila je kod kuće, bez ikakve medicinske pomoći. Djeca nisu imala dokumente, nisu išla u vrtić niti su bila prijavljena zdravstvenim ustanovama.
Kako bi izbjegla otkrivanje, Viktorija nije koristila društvene mreže, kretala se uglavnom noću i često nosila odjeću s kapuljačom. Taj život u sjeni bio je njen način da zadrži kontrolu i slobodu koju je osjećala da joj je nekada oduzeta. Ipak, priznala je policiji da joj majka, baka i tetka nedostaju. Sa majkom je razgovarala samo telefonom, navodeći da još nije spremna za susret.
- Olga je, s druge strane, slomljena osjećajem krivice. Javnosti je poručila da bi dala sve da vrati izgubljene godine i da se nada ponovnom zagrljaju. Kako „Blic“ prenosi, majčina vjera da je njeno dijete živo bila je jedina konstanta u godinama tame, neizvjesnosti i bola.
Viktorijina priča snažno podsjeća koliko emocionalna zapostavljenost može ostaviti duboke tragove, čak i kada postoji krov nad glavom i formalna briga. Njena odluka da ode nije bila impulsivni hir, već posljedica dugotrajnog osjećaja nepripadanja i neshvaćenosti. Istovremeno, ova sudbina pokazuje i koliko roditeljska ljubav može opstati i onda kada svi dokazi govore suprotno.
Na kraju, kako ističu „Večernje novosti“, ovo nije samo priča o nestanku i pronalasku, već o propuštenim razgovorima, neizgovorenim emocijama i godinama koje se ne mogu vratiti. Viktorijina sudbina ostaje upozorenje koliko je važno čuti djecu na vrijeme, ali i svjedočanstvo da nada, koliko god krhka bila, može preživjeti i najduže noći.
