E, kad se žena voli i kad joj srce proigra, ne pita ona ni za titulu, ni za poziciju, ni za težinu imena. Tako vam je i s Vesnom Zmijanac, ženom čije su emocije uvek bile jače od svih granica, zabrana i titula. Nije Vesna samo pevala iz duše – ona je tako i volela. I kad su svi ćutali, ona je imala hrabrosti da napiše. I baš ta njena priča o vezi sa moćnikom iz vrha srpske politike ostala je jedna od onih o kojima se šapuće, a koje se nikad ne zaboravljaju.

- Vesna Zmijanac, jedna od najvećih muzičkih zvezda bivše Jugoslavije, poznata je ne samo po svom glasu i pesmama koje su doticale dušu, već i po burnom emotivnom životu. Pored dobro poznate veze i braka sa Kemišem, kao i odnosa sa doktorom nauka Vladom Jovanovićem, Vesna je u svojoj autobiografiji „Kad zamirišu jorgovani“ otvorila dušu i ispričala priču o čoveku koga je volela drugačije – duboko, iskreno, van svih pravila.
Taj čovek, kojeg naziva „Onaj koji me je zvao Veco“, bio je moćan, uticajan, i veoma poznat u tadašnjoj političkoj i društvenoj eliti. Iako nije imenovan direktno, mnogi su prepoznali da se radi o Miloradu Vučeliću, tadašnjem šefu socijalista u parlamentu i bliskom saradniku Slobodana Miloševića. Njihova veza bila je javno tajna, nešto što se „znalo, a o čemu se nije govorilo“.
- Vesna je tom čoveku posvetila delove svoje knjige, opisujući ga kao osobu koja joj je pružila ono što je najviše tražila – nežnu pažnju, zaštitu, sigurnost i razumevanje. Zvao ju je „Veco“, nadimkom kojim ju je oslovljavala samo njena majka. Taj detalj joj je, kako piše, govorio o dubini i iskrenosti odnosa, nečemu što je prevazilazilo fizičku ili trenutnu bliskost.
Njihova veza nije bila obična – bila je to ljubav koja je živela u senci, između zakazanih nastupa, pogleda na javnim mestima i tišine između redova novinskih tekstova. Za tog muškarca, Vesna je bila poslednja velika ljubav, a za nju je on bio prozor u svet koji nije bio izgrađen na lažima i političkim igrama.
- Iako je bio deo sistema koji je, kako Vesna piše, “natkriljivao živote svih nas”, Onaj koji ju je zvao Veco pokušavao je da sačuva svoju ljudskost i osećanja. Veza s njom za njega nije bila samo ljubavna epizoda – bila je to pobuna protiv kalupa, dokaz da još uvek može sam da bira. I pored saveta koje je dobijao, da se „mane Vesne“, da s njom ni ne razgovara, on je birao nju. Vodio ju je na javne događaje, pojavljivao se uz nju, ne mareći za posledice.
Vesna svedoči da je upravo u tom odnosu pronašla tračak svetlosti u teškim vremenima. Bio je to period devedesetih, vreme kriza, ratova, sankcija i gubitaka vere u ljude. A ona je, kako kaže, u tom čoveku pronašla dokaze da još uvek postoje ljudi koji su spremni da se žrtvuju – ne iz koristi, već iz čiste ljubavi.
- Međutim, kao što to često biva, veza nije izdržala pritiske. Njena estradna profesija, stalna izloženost javnosti, glasine i reputacija, postali su teret koji je bio teško nositi za političara tog ranga. Uprkos njegovom pokušaju da se bori, savetnici, kolege i sistem su ga gurali ka „pristojnosti“, ka distanci.
Ipak, čak i kad su se razišli, Vesna piše da njihova povezanost nikada nije prestala. Njihova ljubav nije bila zasnovana na interesima, već na emocionalnoj iskrenosti, na onom što retko ko u životu pronađe. I baš zato, o njoj nije vrištala s naslovnih strana – ostala je među onim tihim, dubokim pričama koje ostaju zauvek.
- U svom sećanju, Vesna je tom čoveku dala posebno mesto. Njena priča nije optužba, nije ni romantizovana bajka – već priznanje jedne žene koja je znala šta znači biti voljena bez zadrške, ali i ostavljena zbog društvenih normi.
U vremenu kada su mnoge veze bile interesne, ova Vesnina priča pokazuje da je postojala i ona drugačija vrsta ljubavi – tiha, duboka, ali zabranjena. I dok su drugi birali karijeru, moć i ugled, ona je birala da piše – da ostavi trag o nečemu što je bilo stvarno, a moralo da ostane skriveno.
Zato se Vesna Zmijanac, i danas, pamti ne samo po pesmama koje se pevaju uz rakiju i setu, već i po sposobnosti da voli bez straha, i da tu ljubav pretoči u reči koje i dan-danas diraju pravo u srce.