Prošlo je pet godina otkako je preminuo kultni glumac Marko Nikolić koji je ostavio neizvjestan utjecaj na domaću kinematografiju. Nakon njegove smrti, shrvani prijatelji i kolege rado su ga se sjećali, dijeleći priče o ugodnim večerima, nezaboravnim nastupima, kazališnim okupljanjima i njegovoj dubokoj ljubavi prema ribolovu.
Rođen 20. listopada 1946. u Kraljevu, završio je studij glume na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Od 1970. član je Narodnog kazališta te nastupa u kazalištu, na filmu i televiziji.Između 1963. i 2018. sudjelovao je u više od 80 produkcija u različitim medijima, uključujući televiziju, film i kazalište, stekavši snažan ugled među svojim kolegama.
Glumac se često prisjećao svog odrastanja i načina života koji je proživljavao.
U Kraljevu, mestu mog rođenja i odrastanja, moja majka Leposava Nikolić je kuvala kad god je imala priliku, žonglirajući sa brojnim obavezama. Kao glumica i profesorica, prvenstveno je pripremala srpsku kuhinju. Podrijetlom iz Sombora, oduševila se spravljanjem vojvođanskih specijaliteta, koji mogu poslužiti kao predjelo ili kao tradicionalni desertni pecivo, za razliku od današnje turske verzije. Bagel na starinski način imao je mekano, lagano tijesto jedinstvenog okusa i narančaste nijanse. Moja se znatiželja proširila na procese koji stoje iza izrade stvari, bilo da se radi o biciklima ili hrani.
U početku su mi se obroci sastojali isključivo od gotovih jela iz konzerve, koja bih otvarala i uživala uz kruh. Kako sam počeo zarađivati, preselio sam se u vlastiti stan i majci donio glasovitu „Patinu kuharu“, dar mog pradjeda Marka, po kojem sam dobio ime. Posjedujem ga i danas. Ova kuharica sadrži sve recepte za domaća jela, a svaki počinje uputom za pirjanje luka na vrućem ulju. Po tim uputama pripremala sam jela prisjećajući se kako su to radile moja mama i baka. Primjerice, mahune bih čistio u krilu prije kuhanja ribe koju sam ulovio i kasnije dijelio prijateljima prije nego sam je naučio sam pripremati.
Brzo sam otkrio da priprema riblje juhe nije komplicirana; nije stvar filozofije. Dok neki inzistiraju na korištenju petnaest vrsta riba, ja smatram da su dvije ili tri dovoljne. Obično koristim soma, smuđa i šarana. Ne razumijem zašto bi se netko mučio kuhati riblju juhu. Kao student nije osiromašio; međutim, i dalje se prepuštao privlačnosti velegaarda i nije osjećao nikakvu želju obuzdati svoj nemirni duh. Uživao je u društvu atraktivnih žena, na kraju se ženio tri puta i dobio troje djece.
Oni koji nikad nisu osjetili glad ne mogu istinski cijeniti hranu. To sam doživio tijekom studentskih dana. Nije da me moja obitelj nije uspjela opskrbiti novcem ili namirnicama; nego sam uživao u udovoljavanju sebi. Znao sam da se pozdravim sa devojkom sa Zvezdare, a onda bih svratio u “Lav” da naručim tatar biftek. Konobar je prvo tražio moju osobnu iskaznicu, a zatim je tražio gotovinu. Nakon što sam ispunio te zahtjeve, uživao sam u jelu u ugodnoj atmosferi. Kad sam završio s jelom, našao sam se bez ičega, a konobarica bi poslužila juhu dok je na stol stavljala košaru s kruhom.
Drugi poslužitelj uskoro bi prišao da se raspita o našim planovima za glavno jelo. Kruh bismo temeljito umočili u juhu, koja je u pravilu bila ostatak od prethodnog dana, samo malo podgrijana s malo rezanaca i začina. Prije nego što bi stiglo glavno jelo, iskrali bismo se, noseći sa sobom ostatke kruha. Sljedeći dan bismo ponovili proces u drugom restoranu. Kad god su mi roditelji prebacivali novac ili sam od učeničke zadruge zaradio novac za poslove poput pranja prozora ili ukrašavanja štandova na Velesajmu, odmah bih sve ponovno potrošio.
Nakon što se razbolio, Marko o svom stanju nije želio govoriti u javnosti. Kasnije se otkrilo da je na kemoterapiju putovao javnim prijevozom, a svoju bitku vodio u samoći. Nakon dvije godine liječenja vjerovao je da je pobijedio tešku bolest. U intervjuu za “Glossy magazin” odgovorio je na upit boji li se bolesti.
“Nevjerojatno, izdržao sam ono što sam učinio i našao se na rubu svoje egzistencije. To je užasno iskustvo. U ovakvim okolnostima, za razliku od drugih stresnih situacija, nema dostupnih obrambenih mehanizama za samozaštitu. Kad se suočim s mogućnošću nestajanja, misli se prebacuju na okolinu, obitelj, psa, drage trenutke koji će vam nedostajati, ribolov, Dunav, brod… Strah Neodoljivo je kad shvatite da biste ih mogli izgubiti. Nekada sam volio kuhati za sebe, a sada je važno jesti po rasporedu imati šećer za razmatranje zbog moje potrebe za inzulinom. No, unatoč svemu, osjećam se sasvim dobro, puna sam energije i spremna za rad.
Nažalost, vrijeme Marka Nikolića je isteklo kada je preminuo 2. siječnja 2019. godine.
Obitelj se pripremala za najgori ishod.
Mina, Markova kći, obratila se medijima povodom očeve smrti i naglasila da je obitelj spremna na neizbježno. Mina je istaknula: “To što sam bila bolesna dulje vrijeme omogućilo mi je da se pripremim za neizbježno. Da je njegova smrt bila nagla, vjerojatno bih se i danas borila s tim šokom. Kolegica je spomenula da je smrt njezina oca na nju stvarno utjecala tek nakon desetljeće, što znači da bih trebao očekivati nove valove tuge. Ne osjećam potrebu često posjećivati tatin grob; idem kad se dogodi nešto značajno u mom životu.
Glumica je napomenula da u tim trenucima ne roni suze, već da s groblja obično ode vesela.
“Pustim mu glazbu umjesto da pričam, prvenstveno pjesme Olivera Dragojevića, Životinja, Beatlesa — sve u čemu je on uživao. Sjednem i zapalim mu cigaru, nešto što nikad nisam mislio da ću učiniti. Ti neobični rituali su počeli pojavila se; to je bila moja tradicija od vremena kada bi majka mog prijatelja zapalila cigaru i prolila Colu na grob, a sada se osjećam prisiljenom slijediti taj primjer. Istaknula je da joj otac jako nedostaje i često se nađe u raznim situacijama u kojima poželi da ga nešto pita ili da ga jednostavno ima uz sebe.
