U današnjem članku vam pišemo na temu jedne sitnice koja naizgled djeluje nebitno, ali u stvarnosti govori mnogo o ljudima, odnosima i načinu na koji doživljavamo druge. To je ona tiha razlika između onih koji u goste nikada ne dolaze praznih ruku i onih kojima to čak ni ne padne na pamet.
- Zamislite dvije situacije. U prvoj, gosti ulaze s osmijehom i nečim u ruci – čokoladom, kafom, kolačem, sokom ili bocom vina. Kažu: „Evo, da zasladimo veče.“ U drugoj, gosti dolaze praznih ruku, sjednu, jedu, piju i podrazumijeva se da je sve na domaćinu. Iako kao domaćin možda ne očekujete ništa, razlika se osjeti. Ne u vrijednosti poklona, nego u poruci koju taj mali gest nosi.
Najdublji razlog ove razlike krije se u odgoju i kulturi. U mnogim porodicama se od malih nogu uči da se u goste ne ide praznih ruku. Djeca slušaju rečenice poput: „Uzmi bar čokoladu“, „Nije lijepo doći praznih ruku“, „Kupi kafu, nešto sitno“. To se s vremenom pretvori u automatsku naviku, gotovo refleks. Kao vezivanje pojasa u autu – ne razmišlja se, jednostavno se uradi. S druge strane, ako u nečijoj kući to nikada nije bilo pravilo, toj osobi se u glavi ne pali nikakav alarm. Nije nužno loša namjera, često je samo riječ o obrascu koji nikada nije naučen. Ono što je nekome normalno, drugome nikada nije ni bilo tema.
- Drugi važan faktor je empatija, odnosno sposobnost da se vidi trud domaćina. Ljudi koji donose sitnicu često razmišljaju o tome koliko se domaćin spremao, kupovao, kuhao, čistio i organizovao. Njihov mali poklon nije obaveza, nego poruka: „Vidim tvoj trud i hvala ti.“ Nasuprot tome, oni koji dolaze praznih ruku ponekad ne vide taj nevidljivi rad u pozadini. Njihov fokus je samo na druženju, dok domaćin i sve što stoji iza tog susreta ostaju neprimijećeni, kao kulisa.
Kod mnogih je u pitanju čista navika. Ljudi koji uvijek ponesu nešto često to rade bez razmišljanja. Prije gostiju svrate u prodavnicu, ruka sama posegne za čokoladom ili kafom, uzmu nešto za šta znaju da domaćin voli. Taj proces traje nekoliko sekundi jer je ponovljen bezbroj puta. Kod onih koji ne nose ništa, taj „film“ u glavi se ni ne pokrene. Ne dođu ni do pitanja: „Da li da ponesem nešto?“ jer to jednostavno nije dio njihovog mentalnog repertoara.
Razlika postoji i u shvatanju gostoprimstva. Neki ljudi razmišljaju: „Ako me zoveš, ti si domaćin – ti spremaš.“ Drugi razmišljaju: „Ako me zoveš, želim da doprinesem i olakšam.“ Ova dva stava naizgled su logična, ali vode do potpuno drugačijeg ponašanja. Oni koji dolaze praznih ruku često imaju uvjerenja poput: „Bliski smo, ne treba formalnost“, „Ne znam šta da kupim, bolje ništa nego pogrešno“, ili „Moje prisustvo je dovoljno“. S druge strane, oni koji donose sitnicu šalju poruku: „Ja nisam samo gost, ja učestvujem.“
Važno je razumjeti da poklon nije stvar vrijednosti, nego društveni signal. Čak i najmanja pažnja poručuje: poštujem tvoje vrijeme i trud, hvala na pozivu, nisam došao samo da trošim nego i da doprinesem, važan mi je ovaj odnos. Zato se s vremenom može desiti da osoba koja stalno dolazi praznih ruku, iako bez loše namjere, dobije etiketu nepažljive ili sebične. I onda se dogodi ono tiho – ljudi je rjeđe zovu, jer imaju osjećaj da se sve uvijek podrazumijeva.
- U svemu ovome postoji i razlika između tzv. „davalaca“ i „primaoca“. Davalac prirodno razmišlja kako da uljepša, zahvali i pokaže pažnju. Primalac razmišlja kako da uživa u onome što je već pripremljeno. Niti jedno ne mora biti loše, ali se razlika jasno vidi upravo u ovakvim svakodnevnim situacijama.
Na kraju, važno je zapamtiti da poenta nikada nije u cijeni. Nekada su to dvije čokolade, kafa ili kolač iz pekare. Poenta je u poruci: „Cijenim te.“ Ako ste osoba koja uvijek nešto ponese, to je znak pažnje, kulture i svijesti o drugima. A ako ste među onima koji to ponekad zaborave, dobra vijest je da se to lako mijenja. Dovoljno je da sebi jednom kažete: „Idem u goste – ponijet ću nešto sitno, čisto da pokažem poštovanje.“ I već ste napravili razliku. 🎁
