Princ je morao oženiti djevojku čije lice nikada nije vidio: Kada je podigao veo, prepoznao je osobu za koju je vjerovao da je umrla

Princ Adrian pristao je na ugovoreni brak s kćerkom moćnog vojvode kako bi njegova porodica sačuvala važnu vojnu podršku. Dvadesetpetogodišnju Isabellu, koja je godinama skrivala lice iza bijelog vela, nikada ranije nije upoznao na način koji bi mu omogućio da je prepozna. Dok su se okupljeni plemići podrugljivo smijali mladenkinom izgledu, princ je pred oltarom podigao veo i iznenada ustuknuo. Na njenom licu prepoznao je nešto što ga je podsjetilo na osobu za koju su mu prije dvanaest godina rekli da je mrtva.

Lady Isabella gotovo je cijeli život provela unutar zidina velikog dvorca svog oca, vojvode Edmunda. Iako je pripadala jednoj od najbogatijih i najutjecajnijih plemićkih porodica u kraljevstvu, nije uživala društveni život kakav je bio uobičajen među djevojkama njenog položaja. Rijetko se pojavljivala na kraljevskim svečanostima, a svaki izlazak iz porodičnog doma bio je praćen pogledima i komentarima.

Razlog takvog odnosa okoline bila je njena izrazita debljina, zbog koje su joj se pojedini plemići otvoreno rugali. Međutim, postojala je još jedna okolnost koja je godinama izazivala znatiželju. Isabella je već dvanaest godina u javnosti nosila gust bijeli veo koji joj je potpuno skrivao lice, a niko izvan njenog najbližeg okruženja nije znao zašto.

Djevojka koja je dvanaest godina skrivala lice od javnosti

Vojvoda Edmund bio je jedan od najmoćnijih plemića u kraljevstvu. Njegovo bogatstvo i politički utjecaj osiguravali su porodici posebno mjesto među aristokratijom, a njegova jedina kćerka Isabella odrasla je u raskošnom dvorcu. Ipak, povlastice koje je donosio plemićki položaj nisu je zaštitile od neugodnih komentara.

Isabella je odrastala uz stalnu pažnju usmjerenu prema svom tijelu. Zbog njene krupne građe haljine su morale biti posebno izrađivane, a svaki javni nastup izazivao je šaputanje okupljenih. Pojedinci su je ismijavali, dok su drugi tvrdili da nikada neće pronaći muškarca koji bi je želio oženiti.

Takve riječi bile su posebno bolne jer su dolazile iz društva u kojem je porodični ugled imao izuzetnu važnost. Dio plemstva smatrao je da je Isabella sramota za svog oca, ne obazirući se na njene osjećaje. Edmund, međutim, nije dopuštao da je neko vrijeđa u njegovoj prisutnosti.

Njegova zaštitnička uloga nije se odnosila samo na uvredljive komentare. Već dvanaest godina zahtijevao je da Isabella prilikom svakog izlaska iz dvorca nosi debeli bijeli veo. Tkanina joj je potpuno zaklanjala lice, zbog čega čak ni ljudi koji su je viđali nisu znali kako zapravo izgleda.

Takvo pravilo izazvalo je različite glasine. Neki su vjerovali da vojvoda pokušava sakriti kćerku jer se stidi njenog izgleda. Drugi su nagađali da je Isabella tokom djetinjstva doživjela nesreću koja joj je ostavila ozbiljne posljedice na licu.

Ni jedna od tih pretpostavki nije bila potvrđena. Isabella nije odgovarala na pitanja, a Edmund nije javno objašnjavao zbog čega insistira na velu. Tako je tajna njenog lica postala sastavni dio priča koje su kružile među plemstvom.

Život unutar dvorca pružao je Isabelli zaštitu od dijela javnih poniženja, ali ju je istovremeno udaljavao od društva kojem je po rođenju pripadala. Nije imala priliku učestvovati u svečanostima poput drugih plemkinja, niti je mogla slobodno predstavljati sebe bez vela.

Takve okolnosti trajale su godinama, sve dok jednog zimskog jutra vojvoda nije objavio vijest koja je iznenadila kraljevstvo. Njegova kćerka trebala se udati za princa Adriana, dvadesetosmogodišnjeg nasljednika prijestolja.

Kraljevski brak dogovoren zbog zaštite sjevernih granica

Princ Adrian bio je poznat po privlačnom izgledu i uživao je veliku pažnju među plemkinjama susjednih kraljevstava. Mnoge su željele postati njegova supruga, vjerujući da bi im brak s nasljednikom prijestolja osigurao poseban položaj. Međutim, odluka o njegovoj budućoj ženi donesena je bez njegovog pristanka.

Kada je saznao da se mora oženiti Isabellom, Adrian je otvoreno pokazao bijes. Nikada nije vidio njeno lice, nije je poznavao i nije razumio zbog čega njegov otac insistira na takvom braku. Odlučio je potražiti objašnjenje od kralja.

Kralj nije pokušao prikazati dogovor kao romantičnu odluku. Objasnio je da vojnici vojvode Edmunda imaju važnu ulogu u odbrani sjevernih granica. Bez njihove podrške kraljevstvo bi se, prema njegovim riječima, moglo naći u ozbiljnoj opasnosti.

Za Adriana takvo objašnjenje nije bilo dovoljno. Smatrao je da njegova budućnost ne bi trebala biti predmet političkog dogovora, bez obzira na vojnu korist koju kraljevstvo očekuje. Ocu je otvoreno zamjerio što ga prisiljava na brak sa ženom koju ne poznaje.

Kralj je ostao pri svojoj odluci. Smatrao je da je politička stabilnost važnija od sinovih osjećaja i nije pokazivao spremnost na promjenu dogovora. Adrian je zbog toga napustio kraljevske odaje ispunjen ljutnjom.

U sebi je odlučio da nikada neće zavoljeti Isabellu. Nije mogao prihvatiti činjenicu da će njegova supruga postati osoba koju nije sam odabrao. Iako je brak bio dogovoren, nije se pomirio s okolnostima koje su ga dovele pred oltar.

U međuvremenu su u dvorcu vojvode Edmunda tekle pripreme za vjenčanje. Isabella je sjedila dok su sluškinje završavale njenu raskošnu bijelu haljinu, ukrašenu hiljadama sitnih srebrnih kristala. Odjeća je bila posebno izrađena za nju, a njena veličanstvenost odgovarala je značaju kraljevskog vjenčanja.

Međutim, mladenka nije pokazivala bezbrižnost. Dok se posmatrala u ogledalu, ruke su joj drhtale. Bila je zabrinuta zbog mogućnosti da princ odbije brak ili da je otvoreno prezire zbog izgleda.

Vojvodine riječi nagovijestile su tajnu povezanu s prinčevom prošlošću

Isabella se tokom priprema obratila ocu, pitajući ga šta će se dogoditi ako Adrian odbije oženiti je. Edmund joj je kratko odgovorio da do toga neće doći. Ipak, njena zabrinutost nije nestala.

Sljedeće pitanje bilo je mnogo ličnije. Željela je znati šta ako je princ bude mrzio. Vojvodino lice nakratko se promijenilo, a zatim joj je položio ruke na ramena i pokušao je umiriti.

Njegove riječi nisu bile uobičajena roditeljska utjeha pred vjenčanje. Umjesto da govori o budućem zajedničkom životu, upozorio ju je da se ne udaljava od oltara bez obzira na ono što bi se moglo dogoditi. Takvo upozorenje pokazivalo je da Edmund očekuje neku posebnu reakciju tokom ceremonije.

Isabella je zatim postavila pitanje koje je njenom ocu očigledno bilo posebno teško. Željela je znati vjeruje li zaista da će je princ prepoznati. Edmund nije odmah odgovorio, nego je nekoliko trenutaka šutio.

Na kraju joj je rekao da se već dvanaest godina moli upravo za to. Njegove riječi ukazivale su na događaj iz prošlosti koji je bio povezan s Adrianom, ali nijedan dodatni detalj nije otkriven. Nije bilo poznato šta se prije dvanaest godina dogodilo niti zbog čega je vojvoda toliko očekivao prinčevu reakciju.

Isabella nije nastavila razgovor. Pred njom je bilo vjenčanje s muškarcem koji se protivio njihovom braku, dok je njen otac očigledno znao nešto što ostali nisu. Uprkos neizvjesnosti, pripreme su nastavljene.

Sljedećeg jutra kraljevska palača bila je ispunjena stotinama zvanica. Plemići iz različitih dijelova kraljevstva okupili su se kako bi prisustvovali ceremoniji. Za mnoge je vjenčanje bilo prilika da vide ženu o kojoj su godinama slušali glasine, ali čije je lice ostalo skriveno.

Podignuti veo prekinuo je svadbenu ceremoniju

Kada su se velika zlatna vrata otvorila, razgovori među okupljenima nakratko su utihnuli. Vojvoda Edmund ušao je u svečanu dvoranu vodeći kćerku za ruku. Isabella je nosila raskošnu vjenčanicu sa srebrnim ukrasima, dok joj je debeli bijeli veo potpuno prekrivao lice.

Njena pojava odmah je izazvala pažnju prisutnih. Umjesto da se suzdrže od komentara, pojedini gosti počeli su se podrugljivo osvrtati na njen izgled. Šaputali su o njenoj građi i žalili princa zbog braka koji mu je nametnut.

Jedna plemkinja čak se počela smijati, dok su drugi postavljali uvredljiva pitanja o tome kako će Adrian poljubiti mladenku. Isabella je nastavila hodati prema oltaru, držeći se uz oca. Nije odgovarala na komentare niti je pokazivala namjeru da napusti ceremoniju.

Adrian je stajao ispred oltara napetog izraza lica. Posmatrao je mladenku koja mu se približavala, očigledno nezadovoljan okolnostima u kojima se našao. Kada je Edmund zaustavio Isabellu pred njim, obratio se prisutnima zapovjedničkim tonom.

Vojvoda je objavio da njegova kćerka sada pripada princu kao njegova supruga. Adrian nije odgovorio, nego je ostao stajati pred mladenkom. U dvorani je ubrzo počelo glasno dozivanje kojim su okupljeni zahtijevali svečani poljubac.

Princ je na trenutak zatvorio oči. Zatim je nevoljko prišao Isabelli i podigao ruke prema bijelom velu. Pokreti su mu bili nesigurni, ali je ipak polako odmaknuo tkaninu koja joj je godinama skrivala lice.

Prvi put mogao je jasno vidjeti mladenku. Nekoliko trenutaka samo ju je posmatrao, ne izgovarajući ništa. Potom se nagnuo prema njoj kako bi obavio očekivani svadbeni poljubac.

Međutim, neposredno prije nego što su se približili dovoljno da je poljubi, njegovo lice se promijenilo. Oči su mu se raširile, problijedio je i naglo ustuknuo. Pokret je bio toliko snažan da je gotovo izgubio ravnotežu na mramornom podu.

Isabella je ostala nepomična. Adrian ju je ponovo pogledao, pokušavajući razumjeti ono što vidi. Umjesto poljupca, izgovorio je riječi koje su pokazale da ga mladenkino lice podsjeća na nekoga iz njegove prošlosti.

Njegova reakcija prekinula je svečanu atmosferu. Muzika je utihnula, a okupljeni su se okrenuli prema oltaru. Ljudi koji su se nekoliko trenutaka ranije smijali mladenki sada su pokušavali razumjeti zbog čega je princ toliko potresen.

Adrian je drhtavom rukom pokazao prema Isabelli, tvrdeći da ona ne može biti osoba koju prepoznaje. Zatim je, prema pripovijesti, povikao ime koje se u kraljevskoj palači nije čulo punih dvanaest godina. Samo ime nije navedeno u dostupnom dijelu teksta.

Takav razvoj događaja dao je posebno značenje ranijem razgovoru između Isabelle i njenog oca. Edmund je govorio da se dvanaest godina nada prinčevom prepoznavanju, a Adrian je upravo spomenuo osobu za koju mu je davno rečeno da je mrtva. Međutim, nije objašnjeno šta se u prošlosti dogodilo niti kakva je bila njihova ranija povezanost.

Isabella je ostala pred oltarom, dok su stotine zvanica posmatrale princa koji se više nije ponašao kao nezadovoljni mladoženja. Njegov izraz lica sada je pokazivao iznenađenje i nevjericu. Žena koju je namjeravao oženiti zbog političkog dogovora očigledno je bila povezana s dijelom njegovog života za koji je vjerovao da je davno završen.

Dostavljeni dio pripovijesti završava upravo na tom trenutku. Nije otkriveno koje je ime Adrian izgovorio, ko je bila osoba koju je smatrao mrtvom niti zbog čega je Isabella dvanaest godina skrivala lice. Poznato je samo da ju je princ prepoznao, da je njegovo otkriće zaustavilo svadbenu ceremoniju i da je vojvoda Edmund unaprijed očekivao mogućnost takvog susreta.