Nakon godina skrivanja odlučila se na zahvat, a trećeg dana pred ogledalom pomislila da je pogriješila
Imala je 29 godina kada je donijela odluku o kojoj je razmišljala još od tinejdžerskih dana. Godinama je na fotografijama skrivala jednu stranu lica, pažljivo birala uglove i izbjegavala prizore zbog kojih bi ponovo osjećala nelagodu. Nakon dugih priprema otišla je na zahvat vjerujući da će konačno zatvoriti to poglavlje, ali samo tri dana kasnije stajala je pred ogledalom u suzama, uvjerena da je možda donijela najgoru odluku u životu.
Odluka nije nastala preko noći. Još kao tinejdžerka postala je svjesna detalja na svom licu koji joj je smetao mnogo više nego što su ljudi oko nje vjerovatno primjećivali. S vremenom je naučila kako da se namjesti čim bi neko podigao telefon ili fotoaparat, na koju stranu da stane tokom grupnog fotografisanja i iz kojeg ugla želi da je drugi vide.
Ako bi fotografija bila snimljena iz profila, često bi je kasnije obrisala. Ono što je drugima možda djelovalo neprimjetno, za nju je bilo prisutno u svakom ogledalu i na gotovo svakoj fotografiji. Posebno teško bilo joj je kada bi stekla osjećaj da nečiji pogled ostaje na njenom licu malo duže nego što je očekivala.
POZADINA DOGAĐAJA
Prije ove odluke već je prošla kroz dvije velike operacije i obećala sebi da se više neće dobrovoljno vraćati u bolnicu osim ako to bude zaista potrebno. Ipak, razgovor s jednim od liječnika promijenio je način na koji je gledala na problem i natjerao je da ponovo razmotri mogućnost zahvata.
Rečenica liječnika promijenila je odluku koju je godinama odgađala
Iskustva iz prethodnih operacija učinila su je veoma opreznom. Bolnica više nije bila mjesto na koje je željela otići svojom voljom, a pomisao na još jedan ozbiljan zahvat vraćala je strah koji je već pokušavala ostaviti iza sebe. Zbog toga je dugo vjerovala da će jednostavno nastaviti živjeti kao ranije.
Onda joj je liječnik objasnio da se situacija u budućnosti može dodatno zakomplikovati ako ništa ne bude urađeno. Njegove riječi nisu odmah uklonile dilemu, ali su otvorile pitanje koje više nije mogla tako lako ignorisati.
„Ako ništa ne učinimo, problem bi s godinama mogao postati još složeniji.“
— Liječnik
Sedmicama se predomišljala. Jednog dana bila je sigurna da želi nastaviti s pripremama, a već sljedećeg uvjeravala je sebe da može prihvatiti situaciju i živjeti kao prije. Na kraju je ipak započeo dug proces pripreme koji je trajao mjesecima.
U tom periodu dogodila se jedna važna promjena. Počela je fotografisati sebe onakvu kakva zaista jeste, bez stalnog skrivanja strane lica koja joj je godinama stvarala nesigurnost. Tri dana prije zahvata objavila je jednu fotografiju, dva dana prije još jednu, a ispod posljednje je napisala samo jednu riječ: „Sutra.“
Sljedećeg jutra majka Susan bila je uz nju na putu prema bolnici i držala je za ruku. Prije nego što su je odveli, liječnik je pokušao pripremiti na ono što će vidjeti tokom prvih dana oporavka. Upozorio ju je da će joj vlastiti odraz možda izgledati toliko drugačije da se neće odmah prepoznati.
„Prvih nekoliko dana možda ćeš pogledati u ogledalo i nećeš prepoznati samu sebe. Molim te, nemoj se toga uplašiti.“
— Liječnik
Ona je tada pokušala da se nasmije i odgovorila da samo želi da sve završi. Nekoliko sati kasnije probudila se u bolničkoj sobi. Prvi dan bio je težak, drugi još teži, a trećeg dana dobila je dozvolu da ode kući.
Trećeg dana pogledala je svoj odraz i počela plakati
Te večeri Susan je na nekoliko minuta napustila sobu. Njena kćerka je ustala, polako otišla do kupaonice i upalila svjetlo. Bio je to prvi trenutak nakon zahvata kada je odlučila da se zaista pogleda u ogledalo.
Srce joj je počelo ubrzano lupati. Prišla je bliže ogledalu, zatim se povukla korak unazad. Ruke su joj se tresle, a kada je majka ušla u kupaonicu, već je plakala.
VAŽAN TRENUTAK:
Samo tri dana nakon zahvata nije prepoznavala vlastiti odraz. Iako ju je liječnik unaprijed upozorio da će prvi dani izgledati upravo tako, strah je bio jači od svega što je ranije čula.
Majka ju je pitala šta se dogodilo, ali ona nije mogla skrenuti pogled s ogledala. Uspjela je izgovoriti samo rečenicu koja je pokazivala koliko ju je ono što vidi u tom trenutku uplašilo.
„Mama… mislim da sam upravo napravila najveću pogrešku u svom životu.“
— Kćerka Susan
Susan joj nije pokušavala objasniti da ono što vidi nije stvarno niti je umanjivala njen strah. Podsjetila ju je na ono što je liječnik već rekao — da prvi dani ne predstavljaju konačni rezultat. Kada je njena kćerka pitala šta ako tako ostane, majka joj je odgovorila da neće, ali u tom trenutku čak ni to nije bilo dovoljno da je umiri.
Sjela je na malu stolicu u kupaonici i priznala da se pita nije li prije izgledala bolje. Susan ju je uzela za ruku i podsjetila da odluku nije donijela nakon jednog dana razmišljanja, već nakon godina preispitivanja i mjeseci priprema. Molila ju je da čitav put ne proglasi greškom samo zbog tri izrazito teška dana.
Te noći kćerka joj ipak nije vjerovala. Gotovo nije spavala, a svaki put kada bi zatvorila oči vraćala joj se slika osobe koju je vidjela u ogledalu.
Odlučila je pokazati i dane koje bi najradije sakrila
Četvrtog dana nije željela ni uključiti kameru na telefonu. Ipak, prije nego što je cijeli proces započeo, sebi je obećala da će dokumentovati sve — ne samo konačni rezultat koji izgleda dobro na fotografijama, već i dane oporavka koji su teški i neugodni.
Postavila je telefon na sto i fotografisala se bez posebnog osvjetljenja, pažljivo biranog ugla ili osmijeha. Nekoliko minuta posmatrala je fotografiju prije nego što ju je objavila. Nakon toga je sklonila telefon jer se plašila reakcija ljudi.
Kada je sat kasnije ipak otvorila komentare, pronašla je poruku djevojke koju nikada nije upoznala. Ona joj je napisala da će za nekoliko sedmica proći kroz isto iskustvo i zahvalila joj što pokazuje i te dane, a ne samo završni rezultat. Ubrzo su počele pristizati nove poruke ljudi koji su već prošli sličan put ili se tek pripremali za njega.
Petog dana uspjela je malo duže boraviti u kuhinji. Majka ju je fotografisala, a njen prvi refleks bio je isti kao godinama ranije — tražila je da fotografiju izbriše. Susan ju je podsjetila na obećanje da će pokazati stvarni proces. Pogledala je snimak i, iako bi ga nekada odmah uklonila, ovoga puta ga je objavila.
ŠIRA SLIKA
Njena odluka da dokumentuje oporavak promijenila je način na koji je gledala vlastite fotografije. Umjesto da pokazuje samo pažljivo odabrane trenutke, počela je prihvatati i snimke koje bi ranije odmah obrisala, dok su joj poruke drugih ljudi pokazale da iskustvo kroz koje prolazi nije usamljeno.
Šestog jutra primijetila je prvu malu promjenu. Stala je pred ogledalo, okrenula se na jednu, zatim na drugu stranu i pozvala majku. Susan je brzo došla misleći da nešto nije u redu, ali je ovoga puta ugledala osmijeh.
Od tada je svako jutro ponavljala istu rutinu: fotografija, ogledalo i poređenje. Osmog dana izašla je s majkom u kratku vožnju. Kada joj je sunčeva svjetlost pala na lice, otvorila je kameru. Ranije bi napravila desetak ili dvadesetak fotografija prije nego što bi pronašla jednu koju može prihvatiti. Toga dana snimila je samo jednu.
Susan je, gledajući fotografiju, primijetila nešto što njena kćerka nije ni osvijestila — smiješila se. Osmijeh nije bio velik, ali je bio važan jer prvi put nije razmišljala o tome koju stranu lica mora sakriti.
Devetog dana uporedila je fotografiju snimljenu neposredno prije zahvata s novom. Razlika je već bila primjetna, ali mnogo više iznenadila ju je promjena u izrazu. Na staroj fotografiji se smiješila, ali su joj oči djelovale napeto. Na novoj još nije bila potpuno oporavljena, ali je izgledala mirnije.
Fotografija koju nekada ne bi zadržala postala joj je najvažnija
Nekoliko sedmica kasnije otišla je na kontrolu. Liječnik je obavio pregled i rekao joj da sve ide u pravom smjeru. Tek tada mu je priznala da je trećeg dana bila potpuno uvjerena da je sebi uništila život.
Liječnik ju je podsjetio da ju je upravo zbog takve reakcije unaprijed upozoravao. Ona je sada razumjela njegove riječi, ali mu je objasnila i zašto upozorenje tada nije bilo dovoljno: kada se čovjek pogleda u ogledalo i ne prepozna samog sebe, teško je povjerovati da je ono što vidi samo privremeno.
Mjeseci su prolazili. Jednog dana napravila je još jednu fotografiju iz profila i ovoga puta, gledajući je, nije pokušavala pronaći nešto što treba sakriti. Fotografiju je objavila bez potrebe da mijenja položaj glave ili traži povoljniji ugao.
Ipak, trenutak koji joj je ostao posebno važan dogodio se tokom obične šetnje sa Susan. Hodala je nekoliko koraka ispred majke kada ju je Susan pozvala da se okrene. Čim se okrenula, majka ju je fotografisala prije nego što je stigla namjestiti lice ili držanje.
Kosa joj je bila razbarušena od vjetra, položaj tijela nije bio savršen, a ni svjetlost nije bila posebno laskava. Godinama ranije takvu fotografiju ne bi željela ni zadržati. Ovoga puta dugo ju je gledala i zatim zamolila majku da joj je pošalje.
Susan je bila iznenađena i pitala šta joj se toliko sviđa na toj fotografiji. Odgovor je pokazao koliko se njen odnos prema vlastitom izgledu promijenio tokom mjeseci nakon zahvata.
„Sviđa mi se to što više ne razmišljam o tome što će ljudi prvo primijetiti kada pogledaju moje lice.“
— Kćerka Susan
Godinama je vjerovala da se njen najveći problem nalazi u onome što vidi kada stane pred ogledalo. Tek nakon zahvata, prvih teških dana oporavka, straha, fotografija koje nije željela objaviti i mjeseci tokom kojih se njen odnos prema vlastitom odrazu postepeno mijenjao, počela je drugačije gledati na ono što ju je pratilo od tinejdžerskih dana.
Najvažnija promjena za nju više nije bila samo ono što se moglo vidjeti na poređenju fotografija prije i poslije. Bila je to činjenica da je prestala automatski tražiti ugao iz kojeg treba sakriti dio sebe. Fotografija koju je Susan napravila bez upozorenja ostala je upravo zato važna — prvi put nije prvo tražila manu, već je na njoj jednostavno prepoznala sebe.
