Priča o vatrogascu Donaldu Herbertu jedna je od onih koje ostavljaju bez daha i dokazuju da ljudska nada nikada ne smije prestati, čak ni onda kada sve izgleda izgubljeno. Donald je bio samo tridesetčetvorogodišnjak kada mu se život zauvijek promijenio.
- Tokom gašenja požara u američkom gradu Bufalu, u decembru 1995. godine, krov jedne kuće srušio se na njega i zatrpao ga. Kolege su ga uspjele izvući, ali nekoliko minuta bez kiseonika ostavilo je kobne posljedice. Kada je njegova supruga Linda stigla u bolnicu, Donald je već bio u komi.
Od tog trenutka, počela je borba koja će trajati godinama. Linda ga je molila da ostane uz nju i njihovu djecu, nadajući se da će makar pokretom prsta ili stiskom ruke pokazati znak života. Njihovi sinovi takođe su tražili bilo kakav odgovor, ali uzalud. Nakon godinu dana, Donald se probudio, ali s teškim posljedicama – imao je problema sa govorom, vidom i kretanjem, a hranio se uz pomoć drugih. Nedugo zatim pao je u stanje minimalne svijesti, u kojem je mogao reagovati na podražaje, ali nije mogao komunicirati.
- Godine su prolazile, a njegova porodica bila je prisiljena da ga smjesti u starački dom. Život se sveo na sondu za hranjenje i neprekidnu medicinsku njegu. Lindi su doktori govorili da se pomiri s činjenicom da njen muž nikada neće biti isti. „Pogledajte ga, nema ničega,“ rekao joj je jedan neurolog, a te riječi su je slomile. Njihovi sinovi, posebno najmlađi Nik, teško su podnosili očevo stanje, jer on nikada nije imao priliku da ga upozna zdravog i snažnog.
A onda se desilo čudo. Dana 30. aprila 2005. godine, nakon punih devet godina, Donald se probudio. Prva rečenica koju je izgovorio bila je: „Gdje je moja porodica?“ Kada su čuli vijest, njegova djeca i prijatelji vatrogasci pohitali su da ga vide. Medicinska sestra im je dala kameru kako bi zabilježili taj trenutak. Donald je, sada već 43-godišnjak, ponovo govorio, iako je ostao bez vida. Prepoznavao je najbliže po glasu, a njegova djeca su ga grlila kroz suze. Stalno je postavljao isto pitanje: „Koliko me dugo nije bilo?“
- Kada je saznao da je prošlo skoro deset godina, rasplakao se. Bio je uvjeren da je odsutan svega nekoliko mjeseci. Posebno ga je pogodilo kada je shvatio da je njegov najmlađi sin, koji je imao samo četiri godine u trenutku nesreće, sada već tinejdžer. Dodirivao mu je lice i ruke, pokušavajući da zamisli koliko je porastao, jer ga je i dalje u mislima nosio kao malog dječaka. Taj trenutak ponovnog susreta bio je pun tuge, ali i nevjerovatne radosti – jer porodica je, barem nakratko, opet bila zajedno.
Nažalost, taj povratak svesti nije dugo trajao. Donaldovo zdravstveno stanje ostalo je krhko. U februaru 2006. godine pao je iz kreveta i zadobio novu povredu mozga, nakon čega se njegovo stanje naglo pogoršalo. Ubrzo je obolio od upale pluća i 21. februara preminuo. Bio je to kraj čovjeka koji je cijeli život posvetio hrabrosti i zaštiti drugih, ali i početak legende o snazi ljubavi i nade njegove porodice.
- Njegova priča ostaje kao svjedočanstvo da čak i nakon godina tame može zasjati trenutak svjetlosti. Donald Herbert nije doživio dug povratak, ali nekoliko mjeseci koje je proveo razgovarajući sa svojima značili su cijeli svijet. Za Lindu i sinove, to su bili dragocjeni trenuci koje će zauvijek čuvati u srcu.
U konačnici, Donaldov život i njegova borba podsjećaju nas na vrijednost svakog dana i važnost porodice. On je bio vatrogasac, heroj u poslu i u životu, a njegova snaga i ljubav nastavljaju da inspirišu sve koji čuju ovu priču. Iako ga više nema, ostala je nada koju je probudio onog dana kada je otvorio oči i upitao za svoju porodicu.
