U srpskom narodu 11. septembar zauzima posebno mjesto u crkvenom kalendaru jer se tog dana obilježava Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja.Postoji jedan običaj koji se mora ispoštovat, a u natavku teksta otrkrijete šta je važno da se uradi taj dan.
- Ovaj praznik, poznat i kao jesenji Sveti Jovan, uvršten je među velike i strogo poštovane dane, kada se narodna i crkvena pravila drže s posebnim pijetetom. Tradicija nalaže post i uzdržavanje, a vjernici vjeruju da se ovoga dana ne smije prepuštati raskoši ni zaboraviti simboliku mučeničke smrti proroka i preteče Hristovog.
Prema predanju, Sveti Jovan Krstitelj bio je jedan od najvažnijih proroka Starog i Novog zavjeta. Njegova smrt, koja se desila pred jevrejsku Pashu, ostavila je dubok trag u hrišćanskoj istoriji. Car Konstantin i njegova majka Jelena podigli su hram na mjestu Jovanovog groba u Sevastiji, i od tada se u znak sjećanja 11. septembra obilježava ovaj sveti dan. Narod ga je doživljavao kao trenutak žalosti, ali i podsjetnik da pravda i istina, iako često stradaju, uvijek ostaju vječne.
Jedan od najpoznatijih običaja vezanih za Usekovanje jeste strogi post. Vjernici tog dana ne konzumiraju masnu hranu, a pored toga postoji i posebno pravilo – izbjegavaju se sve namirnice crvene boje. Paradajz, paprika, crveno grožđe ili jabuke ne nalaze se na trpezi jer njihova boja podsjeća na krv Svetog Jovana. Na taj način ishrana postaje simboličan čin sjećanja na prolivenu nevinu krv. Kako piše Glasnik Srpske pravoslavne crkve, ovakvi običaji nisu samo forma, već i snažna poruka da se u tišini i skromnosti prisjeti žrtve proroka.
- Pored zabrane crvene hrane, u pojedinim krajevima Srbije i Balkana postoji vjerovanje vezano za crveni končić. On se tokom godine često nosi oko ruke kao amajlija protiv uroka i zla. Međutim, baš na ovaj dan, kaže se da ga je potrebno skinuti. Smatralo se da će onaj ko ga ostavi vezanog od Usekovanja nadalje imati nesreću ili da će mu život krenuti naopako. Narodna vjerovanja, iako obavijena mistikom, i dalje žive u istočnoj Srbiji, gdje se ovaj običaj strogo poštuje.
Sam događaj Jovanovog stradanja duboko je potresan i prenosi jasnu poruku o cijeni hrabrosti. Vladar Irod Antipa, sin Iroda Velikog, u to vrijeme je bio na vlasti u Galileji. Njegova veza s Irodijadom, ženom njegovog brata Filipa, izazvala je osudu proroka. Sveti Jovan je bez straha govorio protiv tog bezakonja, ne bojeći se ni kraljevskog autoriteta. Upravo zbog te smjelosti završio je u tamnici.
Tokom jedne gozbe, pred okupljenim gostima, zaigrala je Salomija, kćerka Irodijadina. Očaran plesom i opijen vinom, Irod joj je obećao da će ispuniti svaku želju. Na nagovor majke, djevojka je zatražila da joj donese glavu proroka Jovana. Vladar, iako pokoleban, ispunio je želju, pa je svetitelj pogubljen u tamnici, a njegova glava donesena na tacni pred zvanice. Taj trenutak zauvijek je obilježio istoriju i urezan je u kolektivno pamćenje hrišćana.
- Njegovi učenici, duboko pogođeni, krišom su uzeli tijelo i sahranili ga, dok je prema predanju Irodijada izbola prorokov jezik iglom i zakopala glavu na nečisto mjesto. Takav čin simbolično govori o pokušaju da se ućutka riječ istine, ali ona se, kako narod vjeruje, nikada ne može zatrpati. Upravo zato se i danas Usekovanje obilježava tugom i skromnošću, ali i sa dubokim poštovanjem prema svetitelju koji je stradao zbog istine.
Ono što ovaj praznik čini posebnim jeste njegova slojevitost. On nije samo crkveno sjećanje, već i živa tradicija. U mnogim selima i gradovima ljudi se i danas prisjećaju riječi svojih predaka i drže se starih običaja. Tako se ne samo čuva uspomena, već i održava povezanost sa prošlošću. Kako piše Politika, u narodnoj svijesti Jovan Krstitelj ostao je oličenje hrabrosti, a Usekovanje simbol otpora svakom bezakonju.
- Za vjernike, ovaj dan ima i duhovnu dimenziju introspekcije. Post i uzdržavanje nisu samo spoljašnji činovi, već i poziv da se čovjek zagleda u sebe, da očisti misli i srce. Odbacivanjem crvenih plodova ili skidanjem končića, vjernici se podsjećaju na važnost poniznosti i opraštanja. Tako Usekovanje postaje trenutak u kojem se materijalno i duhovno spajaju u jednom gestu – tihoj molitvi i poštovanju žrtve svetitelja.
Danas, u vremenu prepunom užurbanosti i materijalnih iskušenja, ovakvi praznici vraćaju osjećaj zajedništva i podsjećaju da je vjera uvijek bila oslonac narodu. Bilo da se običaji doživljavaju kao dio tradicije ili duhovne prakse, oni i dalje imaju moć da okupe ljude i daju smisao svakodnevici. Usekovanje glave Svetog Jovana ostaje tako ne samo istorijski događaj, već i živi podsjetnik na vječne vrijednosti – istinu, pravdu i vjernost Bogu.
