Prva godina života donosi veliki broj razvojnih promjena, ali ne postoji potpuno isti obrazac koji svaka beba mora slijediti. Upravo zato pojedinačno ponašanje, poput slabijeg kontakta očima ili kasnijeg brbljanja, ne znači automatski da dijete ima autizam. Ipak, određene razlike u socijalnoj komunikaciji mogu biti razlog da roditelji pažljivije prate razvoj i o svojim zapažanjima razgovaraju s pedijatrom. Posebnu pažnju stručnjaci pridaju situacijama u kojima se nekoliko razvojnih odstupanja pojavljuje istovremeno i traje duži period. Cilj takvog praćenja nije samostalno postavljanje dijagnoze, već pravovremeno prepoznavanje djeteta kojem bi mogla koristiti dodatna stručna procjena.
• Rijetko uspostavljanje kontakta očima može biti jedan od razvojnih znakova koji se prati tokom prve godine.
• Slaba reakcija na osmijeh, glas i izraze lica roditelja također može privući pažnju.
• Izostanak ili vrlo rijetko brbljanje može biti razlog za razgovor s pedijatrom.
• Dugotrajan slab odgovor na vlastito ime vrijedi dodatno procijeniti, uključujući i provjeru sluha.
• Nijedan od ovih znakova sam za sebe nije dovoljan za dijagnozu autizma.
Kontakt očima:
Hranjenje je jedna od situacija u kojoj roditelji mogu prirodno posmatrati način na koji beba reaguje na ljudsko lice. Tokom prvih mjeseci mnoge bebe sve češće gledaju osobu koja ih drži, posmatraju njene izraze i reaguju na glas. Oko trećeg ili četvrtog mjeseca kontakt očima obično postaje uočljiviji, iako među bebama postoje velike individualne razlike. Ako dijete tokom dužeg perioda veoma rijetko gleda lice roditelja i mnogo češće usmjerava pažnju na svjetlost, zid ili predmete oko sebe, takav obrazac može biti jedan od razloga za praćenje. Važno je naglasiti da slabiji kontakt očima ne govori ništa jednostavno o tome koliko je dijete emotivno povezano s roditeljem.
Prema informacijama iz izvornog zdravstveno-edukativnog teksta, kontakt očima posmatra se kao dio šire slike socijalnog razvoja, a ne kao samostalan dokaz autizma. Izvor informacije temelji objašnjenje na ponašanjima koja roditelji mogu uočiti tokom svakodnevnih aktivnosti, zbog čega je koristan kao smjernica za praćenje, ali ne zamjenjuje stručnu procjenu.
Socijalni osmijeh:
Tokom ranog razvoja beba postepeno počinje odgovarati na osmijeh, promjenu tona glasa i izraze lica ljudi koji su joj poznati. Roditelj može primijetiti da dijete uzvraća osmijeh, mijenja izraz lica ili se uzbudi kada mu se neko približi i počne govoriti. Ako su takve reakcije veoma rijetke i nakon prvih nekoliko mjeseci, posebno ako dijete istovremeno pokazuje znatno veće interesovanje za predmete nego za ljude, korisno je obratiti pažnju na daljnji razvoj. Kasnije se razvija i zajednička pažnja, odnosno sposobnost da dijete dijeli interesovanje za neki predmet ili događaj s drugom osobom. Poteškoće u tom obliku komunikacije mogu biti važnije kada se javljaju zajedno s drugim razvojnim razlikama.
Izvorni članak socijalni osmijeh, mimiku i zajedničku pažnju opisuje kao povezane elemente razvoja komunikacije. Informacije su relevantne jer naglašavaju obrazac više ponašanja kroz vrijeme, umjesto pokušaja da se na osnovu jednog trenutka izvodi zaključak o razvoju djeteta.
Rani glasovi:
Komunikacija ne počinje prvom izgovorenom riječju. Mnogo ranije bebe guguću, proizvode različite glasove i često pokušavaju odgovoriti zvukom kada im se odrasla osoba obraća. Tokom druge polovine prve godine kod mnogih se pojavljuje izraženije brbljanje i ponavljanje slogova poput „ma-ma“, „ba-ba“ ili „da-da“, iako ti slogovi još ne moraju imati određeno značenje. Ako dijete veoma rijetko proizvodi glasove ili gotovo nikada ne ulazi u jednostavnu zvučnu „razmjenu“ s roditeljem, vrijedno je spomenuti takvo zapažanje pedijatru. Slične promjene mogu imati različite uzroke, zbog čega se ne trebaju automatski povezivati isključivo s autizmom.
Prema izvornom tekstu, količina i način vokalizacije mogu pružiti dodatne informacije o razvoju komunikacije. Izvor posebno upozorava da kod slabijih reakcija treba razmotriti i sluh, što je važno jer sličan obrazac ponašanja može imati više različitih objašnjenja.
Reakcija na ime:
Kako se približava druga polovina prve godine, mnoge bebe počinju sve jasnije reagovati kada čuju svoje ime ili poznat glas. Mogu okrenuti glavu, pogledati osobu koja ih poziva ili promijeniti ponašanje kada roditelj uđe u prostoriju. Ako dijete kroz duži period gotovo uopće ne reaguje na svoje ime, a istovremeno primjećuje druge zvukove poput muzike, televizora ili igračke, takva informacija može biti korisna zdravstvenom radniku. Ipak, reakcija može zavisiti od umora, zainteresovanosti za igru i brojnih drugih okolnosti, pa nekoliko pojedinačnih situacija nije dovoljno za zabrinutost.
Izvorni članak ovaj znak smješta okvirno između šestog i devetog mjeseca, ali ga ne predstavlja kao strogi razvojni rok za svako dijete. Relevantnost informacije je u tome što roditelju može pomoći da opiše konkretan obrazac ponašanja pedijatru, posebno ako se uz njega pojavljuju i druge razvojne razlike.
Šira slika:
Najvažnije je posmatrati kontinuitet i kombinaciju ponašanja. Beba koja ponekad ne gleda roditelja, kasnije počne brbljati ili je rezervisana prema nepoznatim ljudima ne može se zbog toga automatski smatrati djetetom s poremećajem iz spektra autizma. Korisnije je pratiti kako komunicira u različitim situacijama, kako reaguje na poznate osobe i da li tokom vremena stiče nove socijalne i komunikacijske vještine. Ako roditelj primijeti više trajnih odstupanja, može zapisati konkretne primjere ili napraviti kratke snimke ponašanja tokom igre, hranjenja ili pozivanja imenom i pokazati ih pedijatru. Stručna razvojna procjena je pravi način za procjenjivanje eventualnih teškoća.
Prema zdravstvenoj napomeni izvornog članka, navedeni znakovi služe isključivo za informisanje i ne predstavljaju dijagnozu. Izvor naglašava pregled i procjenu kvalifikovanog zdravstvenog radnika kao najvažniji korak kada postoji dugotrajnija zabrinutost, što je posebno važno kod teme dječijeg razvoja.
Ja mislim da roditelji ne trebaju paničiti zbog jednog znaka. Ja osjećam da je mnogo važnije pratiti dijete mirno i kroz duži period. Mislim da je dobro pitati pedijatra čim postoji ozbiljnija sumnja. Ja vjerujem da rana procjena može pomoći porodici da dobije prave informacije. Najvažnije je ne postavljati dijagnozu djetetu samo na osnovu tekstova s interneta.
