U daanšnjoj priči vam donosimo jednu jako tragičnu priču kako je jedna žena preživjela pad aviona i kako je izgladala njena borba za opstanak. Julijana Kopke, tada tek sedamnaestogodišnja djevojka, proživjela je tragediju kakvu malo ko može i zamisliti, a ipak je iz nje izašla kao simbol nevjerovatne izdržljivosti i volje za životom. Njena priča nije samo o preživljavanju – to je priča o nadi, znanju, hrabrosti i neuništivom duhu.
- Nekada sudbina čovjeka baci u najteže moguće uslove, a opet, baš tada se probudi ona iskonska snaga u nama.Na Badnje veče 1971. godine, Julijana i njena majka ukrcale su se na let LANSA 508, koji je trebalo da ih odvede iz Lime u Puerto Maldonado. Let se brzo pretvorio u noćnu moru – oluja je zahvatila avion, a grom je pogodio motor. Letjelica se raspala na visini od 3.000 metara, a Julijana, vezana za svoje sjedište, pala je zajedno s dijelom olupine u gustu amazonsku džunglu.
Čudo je što je preživjela. Pad je ublažen zahvaljujući naslonu sjedala i gustoj vegetaciji ispod nje. Ipak, povrede su bile ozbiljne – duboka rana na ruci, iščašena ključna kost, brojne modrice i ogrebotine. Bila je sama, bosa, obučena samo u mini haljinu, bez hrane, bez vode i bez ikakvog kontakta sa civilizacijom.Uprkos svemu, Julijana nije klonula duhom. Znala je da ne smije paničiti. Zahvaljujući svojim roditeljima – ocu biologu i majci ornitologu – već kao djevojčica stekla je osnovna znanja o prirodi i preživljavanju u divljini. Ta znanja su joj tada spasila život.
- Prva misao joj je bila – voda. Znala je da je voda ključ opstanka, pa je počela da prati potok, uvjerena da će je on dovesti do rijeke, a rijeka – do ljudi. Hodala je bosa, jer je jednu sandalu izgubila tokom pada. Hod kroz džunglu nije bio lak – insekti, vrućina, žeđ i glad su je neprestano mučili.Nije jela nepoznate biljke, bojeći se trovanja. Samo je brala bobice za koje je znala da su jestive. Spavala je gdje je stigla – pod drvećem, na zemlji, pod vedrim nebom koje je noću prekrivao gusti mrak džungle.Četvrtog dana počela je da osjeća infekciju rane – rana joj se inficirala, a u njoj su se pojavili crvi. Bez medicinskih sredstava, pokušavala ih je odstraniti koliko je mogla, koristeći prirodna sredstva i instinkt.
Deset dana je hodala kroz džunglu. Deset dana u neizvjesnosti, strahu i boli. No, nije stajala. I tada, desetog dana, naišla je na stari čamac i malu kolibu pored rijeke. Tamo su je narednog jutra našli ribari. Kad su je ugledali, bila je prljava, iscrpljena, s ranama koje su vrištale od infekcija – ali živa. Odveli su je u najbliži grad, gdje joj je ukazana medicinska pomoć.Julijana je bila jedina preživjela od 92 putnika u toj nesreći. Jedina koja je, usred džungle, u mini haljini i bosa, preživjela ono što niko nije očekivao da iko može.
- Nakon svega što je prošla, život joj se zauvijek promijenio. Umjesto da pobjegne od prošlosti, Julijana ju je prigrlila. Postala je biolog, baš kao njen otac, i posvetila se očuvanju amazonskog ekosistema. Vraćala se više puta na mjesto tragedije, ne kao žrtva, već kao naučnica i borac za prirodu.Godine 1998. objavila je knjigu pod nazivom „Kada sam pala s neba“, u kojoj je detaljno opisala sve kroz šta je prošla – od trenutka pada, preko borbe za opstanak, do spasa. Njena ispovijest postala je inspiracija milionima ljudi širom svijeta, dokaz da ništa nije izgubljeno dok god postoji volja za životom.
Priča Julijane Kopke danas služi kao podsjetnik na nevjerovatnu snagu ljudske prirode, ali i na važnost znanja, smirenosti i poštovanja prema prirodi. Ona je preživjela zahvaljujući onome što je nosila u sebi – ne samo znanje, već i srce koje nije odustalo.U svijetu prepunom nesigurnosti, gdje se često izgubimo u trivijalnim problemima, priča ove djevojke iz džungle pokazuje koliko je život dragocjen i koliko daleko može da nas odvede snaga volje. Jer, kad padneš s neba – a ipak ustaneš i preživiš – onda si više nego preživjeli. Onda si simbol nade i čudo prirode.
