Iako već više od dvadest godina živi u Londonu Luna iz Kruševca nikada nije prekinula svoje duhovne niti sa domovinom. U njenom srcu i dalje žive uspomene na zavičaj, duboko ukorijenjene vrijednosti i poštovanje prema tradiciji u kojoj je odrasla.
- Život u inostranstvu nije bio lak – susret s novim jezikom, drugačijom kulturom i stalna neizvjesnost činili su svaki korak izazovnim. Ipak, jedno mjesto za nju je uvijek bilo izvor snage i utjehe – manastir Ostrog.Za Lunu, Ostrog nije bio samo sveto mjesto, već duhovni kompas, simbol povratka sebi. Taj manastir, uklesan visoko u stijeni crnogorskih planina, za nju je predstavljao duhovno utočište, prostor gdje se brišu granice između svjetovnog i svetog. Tokom godina, tri puta je uspjela posjetiti ovo mjesto zajedno sa svojom djecom, želeći im prenijeti vjeru i pokazati odakle dolazi prava snaga čovjeka. U bijelim zidinama Ostroga nalazila je mir koji je riječima teško opisati.
Nakon treće posjete, slijedio je period u kojem su njeni pokušaji da ponovo dođe do manastira redovno nailazili na prepreke. Sve je planirala unaprijed – preko agencija, u društvu prijatelja, razrađujući svaki detalj. Ali, kao da joj nevidljiva sila nije dopuštala da krene. Ponekad bi iskrsnule porodične obaveze, ponekad bi putovanje propalo zbog nepredviđenih okolnosti, a katkada je jednostavno osjećala da još nije pravo vrijeme.
- Prisjećajući se početaka života u Londonu, Luna ističe kako je donijela tešku odluku da ostavi siguran posao u Direkciji za urbanizam i s blizancima – sinom i kćerkom – započne život u nepoznatom. Bilo je to putovanje u kojem je jedini oslonac bila vjera da će sve biti dobro. Pet godina je bilo potrebno da se osjeti sigurnost, da se stvore novi temelji. No, čežnja za Ostrogom nikada nije jenjavala.
A onda je, nakon dugih 25 godina, stigao trenutak koji je čekala. Bez mnogo planiranja, spontano i s dvije prijateljice, odlučila je da krene. Sve je išlo glatko – avionske karte, smještaj, prevoz do manastira – kao da je sve bilo unaprijed određeno. Luna je osjetila da se sudbina konačno pokrenula u njenu korist.Kada je stigla pred manastir, doživjela je snažan trenutak – osjećaj kao da je sav teret s njenih leđa nestao. Bila je preplavljena spokojem, toliko jakim da nije mogla zadržati suze. Poseban utisak na nju ostavio je razgovor s jednim od monaha, koji joj je pomogao da se oslobodi bola i tereta koji je godinama nosila u sebi.
- U tom razgovoru saznala je i za prirodni fenomen unutar stijene – skrivene rupe u koje se može staviti ruka. Kada je to učinila, napipala je vodu unutar kamena. Taj trenutak za nju je bio pravo čudo, simbol onog nevidljivog, ali prisutnog, što mnogi hodočasnici osjete na tom svetom mjestu.
Uprkos velikom broju ljudi, Ostrog odiše tišinom i duhovnom snagom. Mošti Svetog Vasilija Ostroškog daju ovom mjestu posebnu energiju koju osjeća svako ko se s vjerom približi. Pravila ponašanja su jednostavna, ali važna – žene dolaze pristojno obučene, u suknjama i s maramama, muškarci s dugim pantalonama i majicama s rukavima. Vjernici donose skromne darove – osnovne potrepštine poput ulja, kafe ili šećera – kao i dobrovoljne priloge. Iz manastira se smije ponijeti samo osvećena voda i ulje iz kandila, dok se iznošenje kamenja, cvijeća ili bilo čega drugog smatra neprikladnim.
- Jedan običaj koji je Lunu posebno ganuo jeste ostavljanje predmeta bližnjih kako bi prenoćili pored moštiju. Tako oni koji nisu mogli doći ipak simbolično dobiju blagoslov. Ujutru se ti predmeti odnose kući. Monasi svjedoče da noću zatiču crne tragove na čarapama koje su vjernici ostavili za sveca – znak, vjeruje se, da je Sveti Vasilije obišao manastir.
Na pitanje ko može doći u Ostrog, Luna je sigurna: „Svi su dobrodošli – ako dolaze čistog srca.“ Jer, ovo nije samo mjesto molitve. To je prostor tišine, praštanja i unutrašnje obnove. Mjesto gdje se čovjek ponovo sastaje sa sobom, gdje se vera pretače u snagu, a bol pretvara u novi početak.
