Na kraju života, ljudi rijetko razmišljaju o stvarima koje su posjedovali. Umjesto toga, u tim tihim, krhkim trenucima, na površinu izbijaju riječi koje nikada nisu izgovorili, snovi koje nisu slijedili i odnosi koje su zanemarili.
- Bonnie Ver, bivša medicinska sestra specijalizirana za palijativnu skrb, imala je priliku slušati stotine takvih priznanja – ne iz knjiga ili teorija, već izravno iz srca ljudi koji su brojili svoje posljednje dane. U tom su joj vremenu povjerili pet najdubljih žaljenja, svako ispisano težinom propuštenog života.
Najčešća tuga među njenim pacijentima bila je grižnja savjesti zbog toga što nisu slijedili vlastite težnje. Umjesto toga, pokoravali su se tuđim očekivanjima – onome što su roditelji, društvo ili okolina od njih očekivali. Kako se približavao kraj, postajalo im je jasno koliko su njihovi snovi bili veliki, a izbori kojima su ih gušili – mali. Mnogi muškarci posebno su žalili što su žrtvovali dragocjeno vrijeme sa svojom djecom i partnerima zarad karijere. Kod žena je to žaljenje bilo nešto tiše, ali i dalje prisutno, najčešće u obliku propuštenih prilika da se izraze izvan uloge majki i domaćica. Kako je izvijestio hrvatski portal Živim.hr, slična saznanja iznose i domaći psiholozi, ističući da društvene norme često oblikuju životne odluke više nego osobne želje, što s vremenom vodi do emocionalne iscrpljenosti.
- Druga snažna emocija koja se pojavljivala bila je žaljenje zbog emocionalne suzdržanosti. Mnogi su priznali da su čitav život potiskivali svoje osjećaje kako bi izbjegli sukobe, ne shvaćajući da time guše vlastiti razvoj. Umjesto iskrenosti birali su šutnju, kako bi „očuvali mir“, a rezultat toga bila je praznina – osjećaj da nikada nisu zaista bili viđeni ili shvaćeni. Ova spoznaja često je dolazila prekasno, u trenucima kada su granice života postajale stvarne i neizbježne. Kako navodi psihoterapeutkinja Jasna Parlov za 24sata.hr, otvorena komunikacija i autentičnost presudni su faktori za dugoročnu emocionalnu ravnotežu i ispunjenje.
Još jedno od čestih žaljenja bilo je zanemarivanje prijateljstava. Kroz svakodnevnu žurbu, obaveze i stres, mnogi su izgubili kontakt s ljudima koji su im nekada značili sve. Tek pred kraj života shvatili su koliko je važno imati iskrene odnose i dijeliti vrijeme s onima koji vas poznaju u srž. Bez obzira na profesionalne uspjehe, gubitak prijateljstva uvijek je ostavljao prazninu koja se ničim nije mogla ispuniti. Ovu bolnu istinu potvrdila je i studija objavljena na portalu Glas Istre, u kojoj se navodi da su ljudi u poznim godinama najzadovoljniji ne materijalnim uspjesima, već trajanjem i kvalitetom međuljudskih odnosa.
- No možda najdirljivije i najpotresnije žaljenje koje su dijelili pacijenti odnosilo se na neprihvaćanje sreće. Mnogi su, rekli su Bonnie, godinama živjeli s lažnim osjećajem zadovoljstva, prikrivajući duboku unutarnju tugu. Bojali su se promjene, bojali su se priznati da žele više – više radosti, više slobode, više sebe. Tek kada je vrijeme istjecalo, shvatili su da je sreća zapravo bila dostupna sve vrijeme – samo što su je prečesto odgađali, čekajući „pravi trenutak“ koji nikad nije stigao.
Svoju priču dodatno je zaokružila medicinska sestra Julie iz Los Angelesa, koja je svjedočila posljednjim trenucima mnogih pacijenata. Zajednički nazivnik bio je isti – ljubav. Ljudi su zazivali preminule roditelje, izgovarali riječi poput “volim te”, često i prema onima s kojima godinama nisu razgovarali. U tim posljednjim riječima zrcalila se čežnja za povezanošću, za mirom i prihvaćanjem. Julie ističe da su upravo te emocije pravi pokazatelj onoga što nas sve istinski oblikuje.
- Ove priče nisu tek ispovijesti, već pozivi – da se već sada, u ovom trenutku, okrenemo onome što nas ispunjava. Da ne čekamo kraj kako bismo se prisjetili tko smo zapravo. Život je prolazan, ali smisao se nalazi u izborima koje svakodnevno činimo: koga volimo, što radimo, koliko iskreno govorimo i koliko smo hrabri u traženju vlastite sreće. Ako ih poslušamo, možda ćemo moći živjeti tako da, kad dođe kraj, nemamo što žaliti.
