Trideset godina šutnje, pitanja bez odgovora i života izgrađenog na pogrešnim temeljima – sve to stalo je u jedan trenutak kad je Amar pronašao požutjelu fotografiju sa potpisom “Za mog sina, Aleksu.
- Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.” Taj detalj, skoro slučajno otkriven u prašnjavom podrumu porodične kuće u Sarajevu, pokrenuo je lavinu istina koje su mijenjale ne samo Amarov život, već i živote svih onih koji su se nekada voljeli, a potom — izgubili.
Odrastajući u domu bez majčinskog prisustva, Amar nikada nije znao što znači imati majku. Njegov otac, Samir, muškarac koji je rijetko pokazivao osjećanja, godinama mu je govorio da je majka umrla dok je bio beba. Umjesto topline i nježnosti, Amar je imao tišinu, šture odgovore i naninu šutnju. Bio je dijete u svijetu bez prošlosti, bez objašnjenja, bez korijena.
- Fotografija je sve preokrenula. Nije to bila samo slika – bila je to poruka nade, priznanje, neispričana priča. Amar je, po prvi put, postavio pitanje koje nikada nije smio – “Ko sam ja zapravo?” Kada je konačno suočio oca sa tom istinom, dobio je odgovor koji nije mogao ni da zamisli. Bio je rođen kao Aleksa, sin Srpkinje i muslimana, dijete zabranjene ljubavi iz ratnog Sarajeva. Majka Ena ga nije napustila zbog ravnodušnosti, već zbog pritiska, odbacivanja i straha.
Samir, suočen s istinom koju je čuvao kao teret, konačno je priznao: dao je sinu novo ime, novu vjeru i novu stvarnost, ne da bi ga obmanuo, već da bi ga zaštitio. No, koliko god ta namjera bila vođena ljubavlju, ostavila je duboku prazninu u Amarovom identitetu.
Kao što je u jednoj reportaži za Politiku opisano (Izvor: Politika.rs, 2023), slične sudbine nisu rijetke u regiji – djeca rođena iz mješovitih brakova često su se našla razapeta između dvije vjere, dva naroda, dva svijeta. I dok su roditelji birali, djeca su živjela njihove odluke kao svoje sudbine.
- Vođen nemirom i potrebom da sazna cijelu istinu, Amar kreće u potragu. I pronalazi Enu – u Novom Sadu, gdje već godinama živi mirnim životom, bez drugog djeteta, kao profesorica njemačkog jezika. Njihov susret bio je sve ono što trideset godina razdvojenosti nije moglo da izbriše: suzdržanost, stid, ljubav i oproštaj. Ena nije tražila razumijevanje – ona je pružila objašnjenje. Nije se opravdavala, već se izvinila. I rekla ono najvažnije: “Nedostajao si mi. Svakog dana.”
Priča o Amaru i Eni duboko je odjeknula u javnosti, pogotovo nakon objavljivanja na portalu Stil Kurir (Izvor: Stil.kurir.rs, 2025), gdje su naglašene emocionalne dubine odnosa između roditelja i djece u okolnostima koje prevazilaze lične izbore. Ena nije postala zla majka zato što je otišla – postala je žena koja je kapitulirala pred životom, ali je ipak ostala majka u srcu.
- Amarov povratak ocu bio je još jedno poglavlje u ovoj drami. Nisu bile potrebne velike riječi – dovoljan je bio prvi zagrljaj. Samir je znao da je izgubio kontrolu nad narativom, ali nije izgubio sinovu ljubav. “Bio si sve što sam imao”, rekao mu je, dok suze više nije mogao zadržati. I to je bilo dovoljno. Ne za oproštaj, ali za razumijevanje.
Sociolozi i psiholozi, poput stručnjaka s Fakulteta političkih nauka u Beogradu (Izvor: FPN.bg.ac.rs, 2024), ističu koliko je važna emocionalna sigurnost u razvoju ličnosti. Kada se ta sigurnost poljulja, posebno kod djece koja ne poznaju svoje korijene, posljedice se mogu manifestovati kroz osjećaj nepripadnosti, identitetske krize i emocionalnu povučenost. Amarova priča je ogledalo tog procesa – ali i primjer kako se kriza može premostiti istinom.
- Ono što je počelo kao šapat iz prošlosti, pretvorilo se u glas koji se ne može ignorisati. Amar više nije samo Amar, a ni Aleksa. On je i jedno i drugo. On je sin koji nosi oba roditelja u sebi – i ono što mu je dato i ono što mu je uskraćeno. I umjesto da bira stranu, bira istinu. A istina oslobađa.
Za kraj, njegov put nije završen. Ali je počeo iznova. Sada, sa znanjem ko je bio i šta nosi u sebi. I s tim saznanjem, lakše se hoda kroz život. Ne traži više da zaboravi, već da razumije. Jer ponekad, oproštaj ne dolazi iz zaborava, već iz prihvatanja da svi ponekad griješimo – ali da svi imamo pravo na drugu šansu
