Nekada se život promijeni u nekoliko minuta – iz svakodnevice prepunjene umorom i brigama, u situaciju gdje se instinkt bori s panikom, a majčinska ljubav pokušava pobijediti osjećaj potpune bespomoćnosti. Upravo takvu noć preživjela je mlada žena iz Bosne i Hercegovine koja se, nakon poroda, nedavno pridružila svom suprugu u Njemačkoj. Iako su bili ponovo na okupu kao porodica, daleko od doma i bez potpore rodbine, nisu ni slutili da će ih samo nekoliko mjeseci kasnije dočekati ispit snage i hrabrosti.
Te večeri, njen muž bio je na poslu u noćnoj smjeni. Ostala je sama sa svojom bebom u malom stanu, koji im je privremeno postao dom. Sve se činilo kao još jedna tiha noć – dok iznenada, bez upozorenja, nije počeo vrisak koji parči dušu svake majke. Njena kćerka, tek nekoliko mjeseci stara, počela je neprestano plakati. Isprva je mislila da je gladna, zatim da je treba presvući, ali ništa nije pomagalo. Kad joj je, drhteći od straha, izmjerila temperaturu – pokazalo je 38,3 stepena.
Panika je nastupila kao val. Bez znanja jezika, bez pomoći, bez ikakvog iskustva u kriznim situacijama, mlada majka je učinila jedino što je mogla – uzela je bebu i počela kucati od vrata do vrata, tražeći pomoć. Međutim, strah se širio i među onima koji su čuli njene kucaje. Niko nije želio otvoriti – možda zato što je bila kasna noć, možda jer je nepoznata žena stajala s uplakanim djetetom, a možda jer je jednostavno bilo previše nepoznanica.
U trenutku kada je gotovo izgubila nadu, vraćajući se u stan sa suzama u očima i bebom u naručju, vrata jedne komšijske kuće su se otvorila. Na pragu se pojavila starija Njemica, tiha i smirena. Bez riječi, samo s blagim osmijehom i pruženim rukama, uzela je uplakano dijete i pozvala majku unutra. Bio je to čin iskonske ljudske dobrote, onaj koji ne poznaje jezike ni granice.
U stanu koji je mirisao na toplinu i sigurnost, starica je počela umirivati bebu. Skinula joj je odjeću, pažljivo je okupala alkoholom i umotala je u čistu tkaninu. Već nakon nekoliko minuta, temperatura je počela padati, a beba je polako zaspala, iscrpljena od plača, ali napokon smirena. Starica je tada rukama objasnila ono što riječi nisu mogle – radi se o zubićima koji izbijaju, i to često zna uzrokovati povišenu temperaturu.
Majka je ostala zatečena. Ne samo zbog iznenadnog preokreta situacije, već i zbog činjenice da je alkohol – koji ona i njen suprug, iz vjerskih uvjerenja, strogo izbjegavaju – bio ono što je, barem te noći, pomoglo njenoj kćerkici. U tom trenutku, sve dileme o ispravnosti postupaka nestale su pred jednom istinom – djetetov život i zdravlje su iznad svega.
Prema pisanju Avaza, sve više naših ljudi u inostranstvu suočava se sa izazovima koje često nemaju s kim da podijele. Osjećaj izolacije, pogotovo kod žena koje dolaze u novu zemlju bez znanja jezika i bez društvene mreže, dodatno se pojačava kada dođe do ovakvih kriznih situacija. Avaz navodi da je najčešći uzrok stresa kod majki u dijaspori upravo nepostojanje podrške u hitnim medicinskim slučajevima.
U razgovoru za Radio Slobodna Evropa, psihološkinja iz Frankfurta, koja već godinama radi s porodicama iz bivše Jugoslavije, ističe da su ovakve situacije daleko češće nego što se misli. „Majke se suočavaju s velikim pritiskom – od toga da ne žele ‘opterećivati’ muževe koji rade, do toga da ih je sramota tražiti pomoć zbog jezičkih barijera,“ kaže ona. Ali upravo u tim trenucima pomaže ljudskost nepoznatih – poput starice iz ove priče.
Kasnije te večeri, kada je došla sebi, mlada majka nije znala kako da kaže mužu šta se dogodilo. Zbog njihove vjere i stava prema alkoholu, osjećala je krivicu, iako je znala da je učinila jedino ispravno. Odlučila je da mu ne ispriča detalje, barem ne odmah. Ne zato što je željela da ga slaže – već zato što se bojala da bi njegova reakcija mogla dodatno pogoršati situaciju.
Kako prenosi Oslobođenje, ova priča nije izolovana – sve više žena iz dijaspore dijeli slična iskustva putem foruma i grupa podrške, gdje je osnovna poruka uvijek ista: „Nisi sama.“ Teškoće, strah i dileme koje dolaze s majčinstvom u tuđini univerzalne su, ali ih je lakše nositi kad se zna da postoje ljudi spremni da pomognu – i to ne uvijek oni koje poznajemo.
Ta noć za ovu majku možda nije bila kraj, kako je u strahu mislila – već početak nove spoznaje o životu daleko od doma, o hrabrosti, ranjivosti i tihoj snazi jedne nepoznate žene. Iako možda nikada više ne izgovore ni riječ jedna drugoj, njihovo povezivanje ostaje – kao dokaz da empatija ne traži zajednički jezik, već samo srce koje zna da prepozna bol drugog bića.
