Vijest o smrti hrvatskog glumca Branka Dubajića snažno je odjeknula u kulturnim krugovima, ostavivši prazninu koju će biti teško ispuniti. Nakon duge i teške borbe s bolešću, napustio nas je umjetnik koji je cijeli život živio kazalište i televiziju, a njegova predanost sceni ostala je primjer mnogima.
- Iako nije tražio reflektore, njegova prisutnost bila je neizbrisiva, a svaka uloga koju je odigrao nosila je toplinu i iskrenost.Dubajić je do posljednjih dana ostao vjeran pozornici. Dolazio je na probe i nastupao, unatoč slabosti, pokazujući koliko mu je kazalište značilo. Njegova upornost i ljubav prema umjetnosti pretvorile su ga u simbol predanosti. Kolege i publika pamte ga kao glumca koji je nikada nije odustajao, čak ni kada je bolest činila svaki korak težim. Petra Mrduljaš iz Zagrebačkog kazališta lutaka istaknula je da je Branko bio dio ansambla do samoga kraja, dok je kolega Siniša Ružić u emotivnom oproštaju naglasio da gubitak nije samo profesionalni, nego i duboko osobni.
Rođen 1956. godine u Zagrebu, Dubajić je već u ranim godinama pronašao put do lutkarske scene. Njegov profesionalni život započeo je 1978. u Kazalištu lutaka u Rijeci, gdje je ostao do 1985. godine. Tamo je pokazao svoj poseban dar za rad s djecom i mladima, jer lutkarsko kazalište zahtijeva posebnu vrstu osjetljivosti i izražajnosti. Nakon Rijeke, sudbina ga je dovela u Zagreb, a od 2003. godine postao je neizostavni član Zagrebačkog kazališta lutaka. Ostao je vjeran toj sceni sve do posljednjeg dana, sudjelujući u predstavama koje su prenosile univerzalne poruke kroz bajkovite priče i lutke koje su oživljavale na sceni. Njegove izvedbe u predstavama “Odiseja”, “Mala sirena”, “Neva Nevičica” i “Čarobna frula” ostale su upečatljive i prepoznatljive.
- No, njegov talent nije se zadržao samo unutar kazališta. Dubajić je bio poznato lice i televizijskoj publici. Iako često u sporednim ulogama, donosio je posebnu energiju i upečatljivost, pa je publika prepoznavala njegovu snagu čak i kada nije bio u središtu radnje. Pojavio se u popularnim serijama kao što su “Ljubav u zaleđu”, “Zabranjena ljubav”, “Ponos Ratkajevih”, “Bube i princeze” i “Ivanjske vatre”. Svaka od tih uloga nosila je njegov specifičan glumački pečat – skromnost, a opet izrazitu snagu. Bio je jedan od onih glumaca čije prisustvo publika osjeti, čak i bez velikih scena ili dramatičnih monologa.
Kako piše Večernji list, njegove kolege opisivali su ga kao čovjeka bez taštine, glumca koji nikada nije težio slavi, već istinskoj umjetnosti. Upravo je ta skromnost bila njegova najveća snaga, jer ga je činila bliskim i ljudima na sceni i onima u publici. Jutarnji list naglašava da je Zagrebačko kazalište lutaka za njega bilo utočište – mjesto gdje je pronalazio snagu i mir, čak i dok se suočavao s bolešću. S druge strane, HRT ističe njegov ogroman doprinos kulturi, posebno zbog činjenice da je generacijama djece približio kazalište i pokazao im čaroliju umjetnosti.
- I dok se borio s bolešću, Dubajić nije prestajao vjerovati u kazalište. Bio je primjer kako umjetnost može postati izvor snage i kako predanost ne prestaje ni kada tijelo popušta. Njegovi kolege svjedoče da je i u najtežim trenucima znao doći na probu, jer mu je bilo važno da predstava bude izvedena s ljubavlju i pažnjom. Ta beskrajna upornost i profesionalizam inspirirali su mnoge i pokazali da je umjetnost jača od prepreka.
Njegova smrt stoga nije samo gubitak za kazalište, već i za širu kulturnu scenu Hrvatske. Odlazak Branka Dubajića podsjeća na prolaznost ljudskog života, ali i na snagu umjetnosti koja ostaje živjeti i nakon što glumac napusti scenu. Ono što ostaje iza njega nije samo niz predstava i serija, nego i uspomene publike i kolega, koje će ga čuvati u sjećanju kao simbol posvećenosti i ljubavi prema umjetnosti.
Kako ističe Novi list, Branko Dubajić bio je glumac koji nije trebao velika priznanja da bi ostavio dubok trag. Njegova najveća nagrada bila je publika – posebno djeca koja su uz njegove predstave učila kako kazalište može biti prostor čarolije i mašte. Bio je tih, ali prisutan, a kolege ga pamte po osmijehu, blagosti i spremnosti da pomogne drugima. Upravo ta ljudska dimenzija njegovog života čini ga još važnijim u očima svih koji su ga poznavali.
- Osim što je oblikovao generacije kazališnih gledatelja, Dubajić je ostavio i snažnu poruku: istinska umjetnost ne treba grandiozne geste da bi bila velika. Njegove uloge i nastupi pokazali su da se i u malim detaljima krije snaga koja može dotaknuti ljude. Publika će ga pamtiti kao glumca koji je svoj talent nesebično dijelio, bez traženja slave i bez želje da se istakne pod reflektorima.
Kazališna zajednica danas se oprašta od čovjeka koji je dao više nego što je tražio zauzvrat. Kolege, prijatelji i obožavatelji okupljaju se oko uspomena koje je ostavio iza sebe. Branko Dubajić živio je umjetnost, a svojim odlaskom ostavio je prazninu koju je teško popuniti. No, ono što ostaje je nasljeđe – predstave, serije i sjećanja koja nastavljaju živjeti, podsjećajući da umjetnost može učiniti čovjeka besmrtnim.
- Dubajićeva priča nije samo biografija jednog glumca, već i primjer kako ljubav prema umjetnosti može oblikovati život i ostaviti neizbrisiv trag. Njegova energija, osmijeh i predanost i dalje će biti prisutni kroz one koji su s njim dijelili scenu i kroz publiku koja ga nikada neće zaboraviti. Njegovo svjetlo, iako je fizički nestalo, ostaje utkano u kazališne daske i televizijske kadrove, podsjećajući da pravi umjetnici nikada ne umiru – oni žive kroz svoja djela i u srcima onih koji ih pamte.
