Prometne nesreće, nažalost, spadaju među najčešće uzroke smrti i tragedija koje svakodnevno potresaju društvo. Statistike neumoljivo pokazuju da svake godine hiljade ljudi strada na cestama, a uzrok često leži u ljudskoj nepažnji i grubom kršenju pravila.
- Najtragičnije od svega je kada vozači, umjesto da pomognu, odluče pobjeći s mjesta nesreće i ostave žrtve same, bez i najmanje šanse za spas. Upravo takva priča dogodila se jednoj mladoj djevojci, studentici, koja je imala samo dvadeset godina.
Toga jutra žurila je na fakultet, misleći samo na predavanja i obaveze koje je čekaju. Nije mogla ni naslutiti da će njen život u sekundi biti promijenjen. Udario ju je automobil čiji se vozač pokazao kao pravi bezdušni prekršitelj. Vidjevši da djevojka pokazuje znakove života, nije učinio ono što bi svaki normalan čovjek učinio – nije pozvao hitnu pomoć, nije pokušao spasiti ono što se još moglo spasiti. Umjesto toga, odlučio je odvesti je u šumu, uvjeren da će tamo skončati i da je nikada neće pronaći. Taj čin kukavičluka i okrutnosti teško je razumjeti, a još teže oprostiti.
- Kod kuće, teta s kojom je djevojka živjela, počela je osjećati zabrinutost kada se nije vratila s fakulteta. Pozivi na njen telefon ostajali su bez odgovora, a tišina je postajala sve teža. Nakon nekoliko sati bezuspješnog čekanja, odlučila je prijaviti nestanak policiji. Potraga je trajala dugih šest sati, ali nije davala nikakve rezultate. Strah je rastao, a vrijeme je neumoljivo prolazilo.
Upravo kada se činilo da nade nestaje, policija je primila neočekivan poziv s jedne benzinske pumpe. Radnik je ispričao da je u stanicu ušla mlada djevojka, bez gornje odjeće, s vidljivom ozljedom glave i potpuno zbunjena. Nije se mogla sjetiti što se dogodilo ni kako je dospjela do ljudi. Tek kada su je ljekari pregledali i kada je polako vraćala sjećanja, ispričala je nešto što je zvučalo gotovo nevjerovatno.
Sjećala se da se probudila u šumi, oblivena hladnoćom i nesvjesna gdje se nalazi. Nije bila sama – uz nju je stajao pas lutalica, koji je lizajući njeno lice i grijući je vlastitim tijelom pokušavao probuditi i ugrijati. Upravo taj pas postao je njen neočekivani spasilac. Njegovo prisustvo vratilo joj je svijest i snagu da se pomakne. Pas ju je, korak po korak, izveo iz šume do ljudi i tako joj spasio život.
- Ljekari su kasnije potvrdili ono što je djevojka osjećala – bez tog psa vjerovatno bi umrla od pothlađenja. Teške ozljede bile su opasne, ali hladnoća i samoća u šumi mogli su biti smrtonosni. Pas je uradio ono što čovjek, vozač koji ju je povrijedio, nije – pružio pomoć. Pokazao je instinkt, toplinu i empatiju koju bismo očekivali od ljudskog bića, a ne od životinje koja sama luta ulicama.
Ova priča ponovo podsjeća na istinu koju često zaboravljamo: pas, pa i onaj bez doma, može biti najvjerniji prijatelj čovjeka. Dok neki ljudi bez imalo grižnje savjesti povrijede druge i pokušaju sakriti tragove, životinja je pokazala čistu, iskonsku odanost i humanost. Koliko god to zvučalo paradoksalno, ponekad upravo oni “manji” među nama, bića koja društvo zanemaruje, znaju pokazati ono najbolje – ljubav i brigu.
- Na našim prostorima često se čuju vijesti o stradanjima u prometu i nehumanim postupcima vozača. Portal Avaz.ba nedavno je objavio podatke da samo u Bosni i Hercegovini svake godine na cestama život izgubi više stotina ljudi, a broj teško povrijeđenih je višestruko veći. Slične crne brojke bilježe i Hrvatska i Srbija. Takvi podaci ne prestaju upozoravati da neodgovorna vožnja ostavlja za sobom posljedice koje mijenjaju čitave porodice.
S druge strane, ova priča otvara i pitanje odnosa prema životinjama. Psi lutalice često se doživljavaju kao problem, ali istovremeno su upravo oni ti koji nerijetko pokazuju najviše dobrote. U izvještaju koji je objavio Blic navodi se nekoliko primjera gdje su psi spasili ljude iz požara ili najavili opasnost svojim lavežom. Stručnjaci kažu da njihov instinkt prepoznaje ljudsku patnju, a odanost prema čovjeku ne poznaje granice.
- Na kraju, ova potresna, ali i inspirativna priča ostavlja jasnu poruku. Ljudi su ti koji svojim postupcima često donose smrt i patnju, dok životinje, koje nemaju ni dom ni sigurnost, nerijetko pokazuju ono najčistije u prirodi – nesebičnu pomoć. Pas je dokazao da empatija nije vezana za status, ime ili društvenu ulogu – ona je univerzalna i iskonska.
Ako možemo išta naučiti iz ovakvih događaja, onda je to da je vrijeme da počnemo preuzimati odgovornost. Da vozimo pažljivije, da pomognemo kada je pomoć potrebna, da pokažemo humanost tamo gdje je najteže. Jer dok pas, bez ikakvih obaveza, spašava ljudski život, čovjek – koji bi to trebao učiniti – bira bijeg.
Ovaj slučaj nije samo priča o tragediji i spasu, već i upozorenje i poziv na promjenu. Naučimo, makar i od naših manjih braće, kako biti ljudi.
