„Moj Bože, šta radite?“ – povikala je Ema dok su joj se obrazi slijepili od ledene vode, a posteljina natopila do posljednje niti. Nad njom je stajala Margaret, svekrva bez imalo kajanja, prazna kanta visila joj je iz ruke kao oružje kojim je upravo nanijela udarac.
- „Ustaj!“, izrekla je glasom u kojem nije bilo mjesta za toplinu. „Pola dana si prespavala, a kuća je u neredu. Pristojna žena ne leži dok ima posla.“
Drhtavim rukama, Ema je instinktivno zaštitila svoj stomak. Trudnoća je bila tek na početku, tek četvrti mjesec, ali mučnine i slabost su je iscrpljivale iz dana u dan. Ljekar je savjetovao strogi odmor, ali Margaret nikada nije prihvatala takve „izgovore“. Za nju je trudnoća bila slabost, a odmor luksuz. „Moram da odmaram,“ promucala je Ema, boreći se da zadrži glas.
„Ne dok sam ja u ovoj kući,“ odbrusila je svekrva. „Moj sin radi dan i noć, a ti ležiš kao kraljica.“ Ledena voda je u trenu izazvala oštar bol u Emini utrobi, a lice joj je problijedjelo od šoka i straha.
Vrata su se tada naglo otvorila. Daniel, još u odijelu, stajao je na pragu, pogledom prelazeći između majke i supruge. Njegovo lice, obično blago, sada je bilo napeto. „Mama,“ rekao je tihim, ali hladnim glasom, „šta ste upravo uradili?“ Margaret je podigla bradu, ne popuštajući ni za trenutak. „Ono što ti nisi smeo – naučila sam je redu.“
- Daniel je u tom trenutku zastao. Pogledao je Emu, njen stomak i praznu kofu u majčinim rukama. Zatim je spustio kofer, i kao nikada do tada, pokazao odlučnost. „Izađite iz naše kuće,“ izgovorio je glasom koji je odjeknuo kroz sobu.
Margaret je ostala zatečena. „Molim?“ – pitala je, misleći da je pogrešno čula. „Rekao sam – izađite,“ ponovio je sin, ovaj put bez oklijevanja. „Moja žena nosi moje dijete. A vi ste ih upravo ugrozili.“
U njenim očima pojavila se iskra bijesa. „Ja sam majka ove kuće! Ti si moj sin, a ona je samo žena koju si doveo.“ Daniel je zakoračio bliže, miran, ali odlučan: „Ona je moja porodica. Moj izbor. Ako moram da biram – biram nju.“
Tišina je visila u zraku. Margaret je ostala bez riječi, po prvi put nesigurna. Daniel je zatim prišao postelji i nježno uzeo Emu za ruku. „Idemo kod doktora odmah,“ šapnuo je.
U ordinaciji su sjedili sat kasnije. Ema je i dalje drhtala, ali ultrazvuk je pokazao otkucaje srca – beba je bila dobro. Suze su ispunile Danielove oči dok je stezao Emini dlan. „Nikada više,“ rekao je, „nikada više nećeš plakati zbog nje. Ovo je naš dom, ne njen.“
- Sljedećeg jutra, Daniel je promijenio brave. Margaret je slala poruke pune optužbi i uvreda, ali on nije odgovarao. Po prvi put u životu, sin je jasno postavio granice. Odlučio je da njegova žena i dijete budu važniji od tuđih očekivanja i starih navika.
Dani su prolazili, a Ema se polako oporavljala. Njihov brak, umjesto da oslabi pod pritiscima, postajao je sve jači. Daniel je sada bio uz nju u svemu – prisustvovao svakom pregledu, pripremao večere, pazio da se odmara. U njegovim postupcima nije bilo lažne dužnosti, već iskrena želja da zaštiti ono što mu je najvažnije.
Kada je došao trenutak poroda, Daniel je bio uz nju u porodilištu. Njegove suze radosnice pale su kad je prvi put ugledao njihovo dijete. „Ti si moja heroina,“ šapnuo je Emini, dok je rukama drhtavim od emocija grlio novorođenče.
Margaret nije došla u bolnicu. Poslala je cvijeće, ali ga Ema nije ni pogledala. Tek mjesecima kasnije, kada je prvi put vidjela svog unuka, riječi su joj bile tihe i krhke: „Žao mi je.“
Ema nije odmah odgovorila. Samo je gledala Daniela, koji je držao bebu i ljuljao je sa osmijehom punim ponosa. U tom trenutku shvatila je da više nikada neće dozvoliti da je iko natjera da se osjeća manje vrijednom u sopstvenom domu. Njihova mala porodica preživjela je prvu veliku bitku – i pobijedila.
