Sa samo četrnaest godina, Emily je sjedila na verandi svoje kuće u predgrađu Ohaja, s malom putnom torbom pored nogu i telefonom kojem je baterija pokazivala posljednje procente.
- U hladnoći novembarske večeri tresla se, ali ne od vjetra već od tišine iza zatvorenih vrata. Dom koji je nekada bio utočište, u tom trenutku više nije pripadao njoj. Osjećala je kao da je izbačena iz vlastitog života.
Sve je počelo prije nekoliko sati, kada je majka pronašla test za trudnoću u kanti za smeće. Bila je to mala, plastična stvar, ali za Emily je značila cijeli svijet. Dok je stajala ukočeno, majka je izgovorila riječi koje su promijenile sve: „Lagala si mi.“ Emily je jedva uspjela izustiti istinu – bila je trudna osam sedmica. Umjesto razumijevanja, dobila je hladnoću. Očuh, čovjek koji je uvijek bio prisutan, ali nikada dovoljno blizak, izgovorio je presudu: „Nećeš ga zadržati.“ U tom trenutku, njena sudbina je bila zapečaćena.
- Do sumraka, djevojčica je sjedila na verandi s torbom u kojoj je bilo tek nekoliko komada odjeće i bilježnica iz škole. Poslala je poruku prijateljici Jasmine, ali odgovora nije bilo. Dok su se svjetla u susjednim kućama palila, osjećala je da joj se cijeli svijet zatvara. Kada se ugasilo i svjetlo na njihovoj verandi, shvatila je da povratka nema. Emily je krenula u noć, osjećajući da se svaki njen korak odvaja od djetinjstva.
Do skloništa za mlade stigla je nakon nekoliko sati hoda. Vrata joj je otvorila žena sijede kose i bez mnogo riječi pustila je unutra. Toplina prostorije i jednostavan gest – čaša vode i pločica od žitarica – bili su prvi znak da možda ipak nije sama. Tamo je dobila krevet, ali i ono važnije: osjećaj da je neko vidi. Te noći spavala je uz još dvije djevojke koje su imale svoje borbe. Bez pitanja, bez osude, samo tiho razumijevanje.
Već sljedećeg jutra, socijalna radnica je počela graditi most između njenog starog i novog života. Emily je dobila medicinsku brigu, terapiju i priliku da nastavi školovanje u alternativnoj školi. Bio je to težak put, ali i prvi korak ka novom identitetu. Više nije željela biti samo „djevojčica koja je zatrudnjela“. Željela je pokazati da ima snagu, i za sebe i za bebu koju je nosila.
Ono što Emily proživljava, nažalost, nije izuzetak. Prema podacima Instituta za majku i dijete u Sarajevu, broj maloljetničkih trudnoća u regiji i dalje je značajan, a stručnjaci upozoravaju da je najveći problem izostanak podrške porodice i zajednice. U izvještaju su naglasili da stigma često dodatno otežava situaciju mladim djevojkama, umjesto da im pruži sigurnost. Upravo je to bila stvarnost s kojom se i Emily suočila.
- Kako su sedmice prolazile, Emily je postajala samostalnija. Učila je o trudnoći, čitala knjige iz biblioteke i trudila se završiti školske zadatke. Kada je u martu njen stomak počeo vidljivo rasti, nosila je doniranu odjeću iz skloništa i pokušavala izgledati hrabro. Strah je bio stalno prisutan, ali trenutci poput onog kada je prvi put čula otkucaje bebinog srca davali su joj snagu da nastavi.
Ova priča oslikava i širu društvenu sliku. Prema podacima UNICEF-a za Bosnu i Hercegovinu, maloljetničke trudnoće često dovode do prekida obrazovanja, što stvara lanac siromaštva i socijalne isključenosti. Stručnjaci ističu da je podrška obrazovnog sistema ključna kako bi se djevojčicama omogućilo da završe školu i dobiju šansu za bolji život. Emily je imala sreću da je završila u školi koja je prilagođena upravo mladim majkama, ali mnoge druge tu priliku nikada ne dobiju.
Do maja, Emily je već stajala pred svojim razredom i izlagala završni projekat o statistici tinejdžerskih trudnoća u Ohaju. Govorila je jasno, kao neko ko poznaje temu iz prve ruke. Nije zvučala kao djevojčica koja je ostala bez doma, već kao mlada žena koja traži svoje mjesto u svijetu. Njena priča bila je primjer da, uz minimalnu podršku i sigurnost, mladi mogu pronaći snagu da se izbore sa naizgled nepremostivim preprekama.
- U domaćem kontekstu, novinske analize, poput onih koje objavljuje portal Buka, ističu da mlade djevojke u malim zajednicama često prolaze kroz slične priče skrivene od očiju javnosti. Izvještaji navode da mnoge porodice odlučuju prikriti situaciju, a sistemska podrška izostaje. Upravo zbog toga, primjeri skloništa i alternativnih škola u svijetu pokazuju koliko je važno imati sigurne prostore gdje mladi mogu ponovo izgraditi povjerenje u ljude.
Kada se u julu rodila njena kćerka, Emily je imala tek četrnaest godina. I dalje je bila dijete, ali sada i majka. U bolnici nije bila okružena biološkom porodicom, već ljudima iz skloništa – Donnom, Angelom, Mayom i Sky. Oni su činili krug koji joj je pružio toplinu i sigurnost onda kada joj je bila najpotrebnija.
Držeći bebu u naručju, osjetila je i strah i nadu. Nazvala ju je Hope – ime koje je simboliziralo sve ono što je željela vjerovati. Nije imala bogatstvo, niti sigurnost, ali je imala početak. Dok je ljetno sunce ulazilo kroz prozor, šapnula je: „Počinjemo odavde.“ I u tom trenutku, znala je da njena priča nije završetak, već tek početak novog poglavlja.
