Autizam je decenijama bio obavijen brojnim predrasudama i pogrešnim tumačenjima. U javnosti se dugo smatralo da je riječ o rijetkom poremećaju, a porodice djece s ovom dijagnozom često su bile suočene sa stigmom i nerazumijevanjem.
- Međutim, danas, kada broj djece kojoj se postavlja dijagnoza autizma naglo raste, postavlja se pitanje: da li zaista svjedočimo drastičnom porastu ili je u pitanju to da smo konačno naučili bolje prepoznavati i razumjeti autizam?
Statistika je jasna – prije nekoliko decenija dijagnoza je postavljana jednom od hiljadu djece, dok se danas u pojedinim zemljama govori o jednom djetetu od trideset i jednog. Ovaj nagli skok ne znači nužno da autizma ima više, već da medicina i društvo sada bolje prepoznaju raznolike oblike autističnog spektra. Jer autizam nije jednoobrazan – obuhvata široku paletu, od blagih teškoća u komunikaciji pa sve do ozbiljnijih razvojnih izazova. Upravo zato se i koristi termin „spektar“.
- Uprkos savremenim saznanjima, mitovi i dalje kruže. Ranije su postojala pogrešna vjerovanja da autizam izazivaju loše roditeljske metode ili vakcine. Nauka je, međutim, jasno pokazala da vakcine nemaju nikakve veze s nastankom autizma. Ono što je utvrđeno jeste da genetika igra presudnu ulogu, dok određeni faktori iz okruženja mogu povećati rizik. Tu spadaju starija dob roditelja, infekcije u trudnoći, prerano rođenje ili uzimanje određenih lijekova tokom trudnoće. Ovi elementi ne uzrokuju autizam sami po sebi, ali mogu djelovati na dijete koje već ima genetsku predispoziciju. Prema podacima Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske, upravo kombinacija genetskih i sredinskih faktora najčešće objašnjava pojavu poremećaja iz spektra autizma.
Roditelji su obično prvi koji primijete znakove da razvoj djeteta ne ide uobičajenim tokom. Izostanak osmijeha, izbjegavanje kontakta očima, neodazivanje na ime, kao i stereotipna ponašanja poput mahanja rukama ili njihanja, mogu biti prvi signali. Kada se oni prepoznaju, rana intervencija postaje ključna. Terapije logopeda, psihologa i edukatora mogu značajno poboljšati kvalitet života i razvojne vještine djeteta. Što ranije počne podrška, to su rezultati bolji.
Život s autizmom za porodice nosi mnoge izazove. Nije riječ samo o emocionalnom opterećenju, već i o finansijskom i organizacionom teretu. Terapije su često skupe, a stručnjaka, naročito logopeda, nema dovoljno. Liste čekanja znaju biti duge, pa roditelji često osjećaju nemoć i iscrpljenost. Ipak, autizam ne znači kraj puta. Djeca iz spektra imaju svoje posebne snage: neka posjeduju izuzetno pamćenje, druga logičko razmišljanje, treća umjetničke ili vizualne sposobnosti. Upravo zbog toga je važno pružiti im priliku da razvijaju ono u čemu su najbolji. Kako ističe Udruženje „EDUS – Edukacija za sve“ iz Sarajeva, koja se već godinama bavi obrazovanjem djece s razvojnim teškoćama, pristup usmjeren na djetetove jake strane može napraviti ogromnu razliku u njihovom životu.
- Tehnologija donosi novu nadu porodicama. Aplikacije za komunikaciju, online terapije i telemedicina pomažu onima koji nemaju pristup stručnjacima u svojoj sredini. Digitalna rješenja postaju saveznik u prevazilaženju geografskih i finansijskih barijera. Time se otvaraju vrata većem broju porodica, koje ranije nisu imale mogućnost doći do odgovarajuće podrške.
Važno je naglasiti da povećan broj dijagnoza ne treba posmatrati kroz prizmu straha. Naprotiv, to znači da se djeca ranije prepoznaju i dobijaju pomoć. Svako dijete koje dobije terapiju i podršku u pravom trenutku ima mnogo veće šanse za kvalitetniji život. Autizam se ne smije gledati kao bolest, već kao različitost. Društvo koje nauči prihvatati različitosti postaje zdravije i humanije.
- Istraživanja pokazaju da zajednice koje razvijaju sistem podrške za djecu s autizmom i njihove porodice, dugoročno grade i stabilnije društvo. Prema podacima Ministarstva zdravlja Srbije, rana dijagnostika i intenzivan rad s djecom značajno smanjuju troškove socijalne zaštite u kasnijem životu. To znači da ulaganje u edukaciju, terapije i inkluziju nije samo human čin, već i racionalna društvena odluka.
Na kraju, najvažnija poruka ostaje jednostavna: autizam nije nešto čega se treba plašiti. On je prilika da se pokaže ljudskost, razumijevanje i sposobnost društva da prihvati različitost. Svako dijete, bez obzira na dijagnozu, nosi u sebi vrijednost i potencijal koji treba njegovati. Umjesto da se bavimo onim što ne mogu, naučimo gledati ono što mogu – jer baš u tome leži njihova snaga.
