U današnjem članku vam pišemo na temu Svetog Jovana Bogoslova, jednog od najvoljenijih i najpoštovanijih apostola hrišćanske tradicije. Njegov život, ispunjen vjerom i požrtvovanošću, i danas je primjer kako iskrena odanost Hristu može oblikovati ljudsku sudbinu i ostaviti dubok trag kroz vijekove.
- Sveti Jovan je započeo svoj život kao skroman ribar na obalama Galilejskog jezera. Njegov otac bio je Zevedejev, a brat Jakov, s kojim je dijelio i radost i težinu života ribara. Kada ih je Isus pozvao da pođu za njim, obojica su bez dvoumljenja napustili mreže i poslušali glas vjere. Ovaj trenutak bio je prekretnica koja je pokazala ne samo njihovu hrabrost, već i spremnost da sve što su imali predaju u ruke Božijeg plana. Jovan se od samog početka izdvajao kao učenik koga je Hristos naročito volio, a ta bliskost je najviše došla do izražaja u času raspeća. Dok su se mnogi povukli u strahu, Jovan je ostao pod krstom zajedno sa Bogorodicom, primivši od Hrista najveće povjerenje – da se brine o njegovoj majci.

Život Svetog Jovana bio je pun iskušenja i progonstava. Zbog neustrašivog propovijedanja vjere, često je bio na meti vlasti koje su htjele utišati širenje hrišćanstva. Najpoznatiji period njegovog života vezuje se za ostrvo Patmos, gdje je bio prognan. Upravo na tom mjestu napisao je svoje Jevanđelje i Knjigu Otkrovenja, djela koja su postala stub hrišćanske teologije. Njegovi zapisi i danas odišu snagom i nadom, pružajući utjehu i putokaz generacijama vjernika. Prema zapisima Srpske pravoslavne crkve, po povratku iz progonstva nastavio je da propovijeda u Efesu, gdje je i dočekao mirnu starost. Ove činjenice potvrđuju i domaći izvori, poput portala Svetosavlje.org, gdje se ističe kako je Jovan ostao vjeran svom poslanju do posljednjeg daha.
- Pred kraj života, Sveti Jovan imao je više od jednog vijeka. Zamolio je svoje učenike da mu iskopaju grob u obliku krsta, položio se u njega i mirno napustio ovaj svijet. Njegovi učenici su ga sahranili, ali vijekovima kasnije o njegovom grobu govorilo se kao o izvoru čuda. Naime, svake godine 21. maja iz groba se pojavljivao sitan, mirisan prah, koji je narod skupljao vjerujući da ima iscjeliteljsku moć. Ovaj fenomen ostao je duboko ukorijenjen u narodnim vjerovanjima i običajima, što potvrđuje i Glas Srpske, koji navodi da su hodočasnici u tom periodu dolazili sa svih strana kako bi uzeli čudesni prah. Vjera u čudo bila je neraskidiv dio svakodnevnog života tadašnjeg čovjeka i pokazuje koliko je Sveti Jovan bio značajan u kolektivnom pamćenju.
Crkva dva puta godišnje obilježava praznike posvećene Svetom Jovanu Bogoslovu. Devetog oktobra se slavi dan njegovog upokojenja, dok je 21. maj vezan za čudesni prah koji se pojavljivao na njegovom grobu. Ovi praznici nisu bili samo crkveni događaji, već i dio narodnog života. Ljudi su vjerovali da tih dana treba odmarati stoku, dok žene nisu smjele koristiti igle ili makaze, vjerujući da bi se u suprotnom mogla desiti nesreća u domaćinstvu. U pojedinim selima udaralo se u ambare kako bi se otjerali miševi, a u drugim su se održavale velike svadbe koje su trajale danima. Takva vjerovanja i običaji detaljno su opisani i u etnografskim zapisima objavljenim u časopisu Baština, gdje se naglašava kako su praznici bili neraskidivo povezani s narodnim identitetom i duhovnošću. Na taj način, religija i svakodnevni život činili su nerazdvojnu cjelinu.
- Poruka života Svetog Jovana Bogoslova ostaje snažna i danas. On se pamti kao apostol ljubavi i vjere, čovjek koji je ostao nepokolebljiv u najtežim trenucima i koji je svojim djelima oblikovao temelje hrišćanske misli. Njegova odanost Hristu, hrabrost u progonstvu i spremnost da život posveti službi drugima svjedoče o vjeri koja ne poznaje granice. Čak i u savremenom vremenu, vjernici mu se mole vjerujući da će im pomoći i ojačati ih u nevoljama.
Sveti Jovan nije samo istorijska ličnost, već simbol vjere, nade i ljubavi. Njegov primjer uči da vjera nije samo u riječima, već u životu ispunjenom požrtvovanošću, strpljenjem i brigom za druge. Zbog toga se i danas njegovi praznici obilježavaju sa dubokim poštovanjem, podsjećajući da molitva nije samo ritual, već živa veza sa Bogom. Njegova priča ostaje most između prošlosti i sadašnjosti, pokazujući kako život ispunjen ljubavlju i vjerom može preobraziti i pojedinca i zajednicu.