U današnjem članku vam pišemo na temu koja duboko zadire u pitanje odnosa porodice i vjere, ljubavi i obaveze, izbora i posljedica. Radi se o ispovesti bugarske novinarke Stele Radeve, koja je svoju životnu priču podijelila u želji da pronađe smisao i odgovore – zašto ih je otac napustio i da li religija ikada može biti vrednija od porodice.
- Stela je imala svega šesnaest godina kada je njen otac, obučen od glave do pete u crno, ušao u kuću i rekao da je pronašao svoj poziv – Boga. Njegove riječi nisu došle kao smirenje, već kao udarac: samo nekoliko dana kasnije, on je nestao iz njihovih života. Bez oproštaja, bez objašnjenja, samo tišina i neodgovoreni pozivi. Dok je majka radila dva posla i borila se s dugovima, on je, kako je pričao komšijama, proglašavao svoju kćerku “preskupom” i “teretom”. Takve rečenice su bolele više od njegovog odsustva.
Uprkos svemu, Stela se nije predala. Preselila se u Škotsku, završila dva mastera, pronašla karijeru i izgradila život na koji može biti ponosna. Ali rana koju je nosila zbog očeve odluke nije zacelila. Čak ni nakon deset godina, u njenom srcu je postojalo pitanje: kakav je to život koji vrijedi više od sopstvenog djeteta?
Ta potraga ju je dovela do crkve u Klapamu, Kuće svete Monike, gdje su avgustinske časne sestre živjele miran, posvećen život Bogu. Stela je odlučila da provede nekoliko dana s njima, u nadi da će razumjeti ono što je nju i majku ostavilo praznima. Njihova rutina bila je stroga i jednostavna: molitva, meditacija, misa, svakodnevni zadaci obavljani u tišini. I ona je učestvovala, korak po korak, pitajući se da li ovako izgleda pravi poziv – ne bijeg od odgovornosti, već velikodušna predanost.
- Jedna od sestara, Marisa, ispričala joj je kako je kao tinejdžerka nakon nesreće pronašla smisao u vjeri i s 17 godina odlučila da uđe u novicijat. Njena snaga i uvjerenje pokazali su Steli da poziv u crkvu može biti svjestan izbor, a ne hir. Sestra Margaret je, s druge strane, dugo odlagala svoj put, boreći se između želje porodice i sopstvenog uvjerenja, sve dok nije pronašla mir u zavetima. Za njih, odluka nije bila bijeg od obaveza, već svjesno opredjeljenje za život u zajednici i ljubavi.
Dok ih je slušala, Stela je shvatila razliku između njihovog puta i odluke njenog oca. Njihov poziv nije nikoga povrijedio. Njihova predanost bila je izbor iznutra, dok je njen otac izabrao put koji je ostavio tragove bola. “Meni se činilo kao da se samo probudio jednog dana i rekao – postaću sveštenik”, zapisala je, sjećajući se da je u njihovoj kući crkva bila važna tek povremeno, na praznike.
Njeno iskustvo u manastiru vratilo ju je mislima na majku – ženu koja nikada nije pričala o žrtvi, ali ju je svakodnevno živjela. Radila je neumorno, brinula o njoj, i kasnije pronašla snagu da ponovo voli uz očuha, jedinu očinsku figuru koja je Steli pružila sigurnost. Majčina tiha upornost i ljubav bile su prava svetost, veća od svake propovijedi.
- Najveći bol došao je kada majka preminula, a otac se nije ni javio. Čak i tada, kada je smrt razdvajala sve što je ostalo, nije pružio ni riječ utjehe. “Ko je zaista sveti?”, zapitala se Stela. “Čovjek koji bez krvi u venama nikada ne iznevjeri, ili onaj koji bi prošao pored sopstvene kćerke na ulici i pravio se da ne postoji?”
Dani provedeni među časnim sestrama donijeli su joj jednu važnu spoznaju – prava svetost ne mjeri se odjećom ili titulom, već odgovornošću prema ljudima koje voliš. Sestre su davale i primale ljubav iznutra, bez prisile, bez laži, dok je njen otac svoj izbor koristio kao opravdanje da pobjegne.
- Na kraju, Stela je izašla iz manastira s više pitanja nego odgovora, ali i s jednim jasnim uvidom: njen život, pun borbi, gubitaka i pobjeda, oblikovao ju je u ženu kakva jeste. Njena priča nije priča o bijegu, već o opstanku. I dok možda nikada neće razumjeti svog oca, naučila je da njegova odluka ne definiše njenu vrijednost.
Jer ponekad, ono što nas ostave, postane snaga kojom gradimo sebe.
