Kiša je lila kao iz rogova, a autocesta je bila preplavljena svjetlom i vodom. Farovi automobila su se reflektirali na mokrom asfaltu, stvarajući kaos svjetlosti i vode, dok je Dr. Mark Sanders bio usred svoje dvanaestosatne smjene. Telefon je zazvonio, a dispečer mu je dao hitnu informaciju: “Nesreća na kilometru 42. Ima žrtvu. Bez svijesti.”
- Ubrzo su stigli na mjesto nesreće. Automobil je ležao zgužvan u jarku, para se dizala iz pod haube, a Mark je brzo prišao vozilu. Uz pomoć svojih godina iskustva, izvukao je ženu iz auta – bila je mlada, krvava i prekrivena staklom. Puls joj je bio slab, disanje nepravilno. Mark je automatski, bez razmišljanja, počeo pružati pomoć – stabilizacija, kisik, imobilizacija vrata. Svi ti postupci bili su kao na autopilotu, jer je znao što mora raditi.
No, kad je žena konačno počela disati, Mark ju je pogledao u oči i ukočio se. “Ne…” prošaptao je, a srce mu je bilo teško, gotovo mu je zastalo. Bio je to trenutak u kojem se cijeli svijet na trenutak zaustavio.
Bila je to Sarah. Njegova bivša žena. Žena koju nije vidio više od pet godina.
Sve su se emocije vratile u tom trenutku – povrijeđeni osjećaji, sjećanja na bolje dane, smijeh, zajedničke večeri. Znao je da je sve prošlo, da je ostavio prošlost za sobom, ali sada, gledajući je ponovo, sve je postalo živo, bolno, gotovo nesnosno.
Mark je, nesvjesno, stisnuo njezinu ruku, pokušavajući povratiti kontrolu nad svojim emocijama. I dalje je bio u šoku, no morao je ostati smiren. Onda je ugledao dječji ruksak u blizini, prevrnut na tlu. Izvukao ga je, otvorio – i unutra je pronašao plišanu igračku i fotografiju. Na fotografiji je bila Sarah, a uz nju djevojčica. Na poleđini je bio natpis: “Tata, dolazimo te vidjeti.”
- Njegovo srce je drhtalo. Pogledao je ženu koja je sada bila pred njim, a shvatio je nešto strašno – ovo nije bila slučajnost. To je bila namjera.
Ona se vraćala u njegov život. A sve što je Mark mogao učiniti bilo je čekati. Čekati da shvati kako će dalje
