Povratak sa petnaestodnevne ekspedicije na Kavkazu za bilećkog planinara Vladetu Dragojevića nije donio samo uspomene na osvojene visine i surove predjele. Sa sobom je donio i teško sjećanje na susret sa planinarima iz Zenice koji su nekoliko sati kasnije stradali na Elbrusu. Njihov razgovor bio je opušten, ispunjen šalama i dogovorima o druženju nakon uspona, zbog čega je vijest o tragediji bila još bolnija. Dragojević i njegova ekipa istog dana suočili su se sa olujnim vjetrom, gustom maglom i hladnoćom koja je gotovo potpuno onemogućila kretanje. Njegovo svjedočenje pokazuje koliko se situacija na visokoj planini može promijeniti u samo nekoliko minuta.
• Vladeta Dragojević susreo se sa članovima zeničkog društva „Vedro“ nekoliko sati prije njihove pogibije.
• Dvije grupe planinara razdvojile su se zbog različitih odluka o vremenu početka uspona.
• Vrijeme na Elbrusu naglo se pogoršalo iznad visine od približno 4.700 metara.
• Dragojević je odustao na oko 5.100 metara, dok se ostatak njegove ekipe kasnije jedva vratio.
• Tragedija je ponovo otvorila pitanje pravovremenog odustajanja i poštovanja planine.
Slučajni susret: Članovi Planinarskog društva „Koritnik“ iz Bileće tokom boravka na Elbrusu sreli su grupu iz Planinarskog društva „Vedro“ iz Zenice. Susret je protekao u dobroj atmosferi, uz uobičajene planinarske šale i razgovor o putovanju. Posebno ih je zabavila činjenica da su vozila obje ekipe imala iste završne brojeve na registarskim oznakama. Dogovorili su da se vide u planinarskom domu prije uspona, ali i nakon povratka sa vrha. Tada niko nije mogao pretpostaviti da će to biti njihov posljednji susret.
Prema izjavi koju je prenio Radio Bileća, Dragojević je opisao neposredan razgovor dvije ekipe prije izlaska na planinu. Radio je informacije dobio direktno od učesnika ekspedicije, koji je lično poznavao raspored i okolnosti susreta. Ovaj izvor je relevantan jer donosi svjedočenje osobe koja se nalazila na istom mjestu i u isto vrijeme kao stradali planinari.
Različite odluke: Presudan trenutak bio je izbor vremena polaska. Hercegovačka ekipa odlučila je da krene između devet i deset sati naveče, jer su vremenske prognoze ukazivale na pogoršanje. Planinari iz Zenice navodno su planirali polazak oko jedan sat poslije ponoći, iako tačno vrijeme njihovog izlaska još nije bilo potvrđeno. Dragojević je naglasio da se njegova grupa nije čula sa dvojicom preživjelih, pa pojedini detalji još nisu potpuno razjašnjeni. Razlika od nekoliko sati u visokom gorju može biti ogromna, naročito kada se vrijeme mijenja brzo i bez jasnog upozorenja.
Prema svjedočenju učesnika ekspedicije, podatak o vremenu polaska zasniva se na razgovoru koji su planinari vodili prije uspona. Informacija nije potvrđena zapisima vodiča ili preživjelih članova grupe, zbog čega se mora posmatrati kao neposredno, ali još nepotpuno svjedočenje. Relevantna je jer pokazuje da su dvije ekipe istu prognozu procijenile na različite načine.
Nagli preokret: Do visine od približno 4.700 metara uslovi su bili prihvatljivi, ali se situacija zatim naglo promijenila. Počeo je snažan vjetar koji je podizao sitne ledene čestice i nosio ih preko otvorenih padina. Iako snijeg nije padao na uobičajen način, osjećaj je bio kao da tijelo neprestano udara ledena prašina. Temperatura je iznosila oko minus 15 stepeni, ali je zbog vjetra subjektivni osjećaj mogao biti blizu minus 35. Vidljivost se brzo smanjivala, a svaki novi korak postajao je teži.
Prema opisu Vladete Dragojevića, podaci o vremenu zasnivaju se na njegovom ličnom iskustvu tokom uspona. On je promjene osjetio na vlastitom tijelu i procijenio ih na osnovu uslova na terenu. Ovakvo svjedočenje je važno jer pokazuje stvarni uticaj vjetra, hladnoće i ledenih čestica na planinare, čak i kada sama temperatura ne djeluje ekstremno.
Teška odluka: Na oko 5.100 metara Dragojević je zaključio da više nije bezbjedno nastavljati. Hladnoća i iscrpljenost postale su prevelike, pa se ratrakom vratio prema domu. Ostali članovi njegove ekipe nastavili su uspon zajedno sa grupom ruskih vojnika. Stigli su do približno 5.400 metara, ali ih je tamo zahvatilo još ozbiljnije pogoršanje. Gusta magla potpuno je sakrila put, zbog čega su svi zajedno morali odustati i pokušati da se vrate.
Prema priči koju su prenijeli Radio Bileća i Nezavisne novine, tok uspona rekonstruisan je iz izjava članova hercegovačke ekspedicije. Informacije su prikupljene nakon njihovog povratka, kada su mogli opisati visinu, uslove i odluke donesene na planini. Relevantne su jer jasno pokazuju da odustajanje nije bilo znak slabosti, nego procjena rizika.
Borba za povratak: Povratak ostatka ekipe bio je izuzetno težak. Magla je bila toliko gusta da se gotovo nije moglo razlikovati nebo od tla. Dragojević je iz doma jedva mogao vidjeti objekte udaljene svega nekoliko metara. Kada su se članovi njegove grupe pojavili oko šest sati ujutro, osjetio je ogromno olakšanje. Kasnije je priznao da je u jednom trenutku pomislio da ih više neće vidjeti žive.
Prema njegovom svjedočenju, opis vidljivosti zasnovan je na neposrednom posmatranju iz planinarskog doma. Takve informacije nisu laboratorijska mjerenja, ali vjerodostojno prikazuju koliko je orijentacija bila otežana. Izvor je značajan jer pojašnjava zašto su čak i iskusni planinari imali problem da pronađu siguran pravac povratka.
Bolna vijest: Nakon spuštanja u podnožje, hercegovačka grupa krenula je prema Gruziji. Tamo su putem ruskih medija saznali da je na Elbrusu poginulo pet državljana Bosne i Hercegovine. Kada su čuli da je grupa brojala sedam ljudi, odmah su posumnjali da je riječ o planinarima iz Zenice. Saznanje da su stradali ljudi sa kojima su samo nekoliko sati ranije razgovarali i pravili planove ostavilo je snažan trag na cijelu ekspediciju.
Prema informacijama ruskih medija koje su članovi ekspedicije pratili narednog jutra, objavljeni su broj stradalih i državljanstvo grupe. Dragojević je te podatke povezao sa planinarima koje je prethodno sreo. Relevantnost izvora je u tome što je upravo medijsko izvještavanje prvo donijelo vijest članovima druge ekspedicije.
Prethodni uspon: Ekspedicija šestočlane ekipe iz Hercegovine počela je usponom na Kazbek, visok 5.054 metra. Taj vrh trebalo je da posluži kao priprema i aklimatizacija za Elbrus. Uspon i povratak trajali su ukupno 42 sata, ali bez dovoljno vremena da se organizam potpuno prilagodi visini. Planinari su osjećali mučninu, slabost i druge simptome visinske bolesti. Ipak, uspjeli su stići na vrh i uživati u pogledu na Kavkaz, Elbrus i prostrane ruske stepe.
Prema izjavi objavljenoj u Nezavisnim novinama, detalje o Kazbeku iznio je sam Dragojević nakon povratka sa ekspedicije. Podaci su zasnovani na iskustvu cijele ekipe, uključujući trajanje uspona i simptome koje su osjećali. Ovaj dio je važan jer pokazuje u kakvom su fizičkom stanju planinari došli na naredni, još zahtjevniji izazov.
Ja mislim da je ovo veoma tužna priča. Osjećam da se planina nikada ne smije potcijeniti. Nekada je odustajanje najhrabrija odluka. Planine su osvajanje nebitnog a možda je u tom poenta nečijeg života i nečijeg ispunjenja sna. Vrh može sačekati drugi dan, ali život ne može da se vrati. Ova tragedija bi svima trebalo da bude ozbiljna opomena.
