U jednom malom bosanskom mjestu, u godinama prije rata, ljudi su ih zvali “najljepšim parom u Jugoslaviji”. Mlada ljubav, ona prava, ona što tjera osmijeh na lice čim ih vidite zajedno. Oni su bili Jovana i Edin. Deca, ali odrasli u srcima jedno za drugo. Iako nisu stigli da se vjenčaju, njihova veza bila je čvrsta kao da je blagoslov već izrečen.
- Živjeli su tiho, skromno, ali s velikim snovima. Planirali zajednički život, pričali o djeci, radovali se svakom danu. Njihova mladost nije bila obasjana luksuzom, ali bila je ispunjena ljubavlju i nadom. Međutim, sve to prekinuo je rat. Granice su se izbrisale, ali i ljudi – preko noći su postajali neprijatelji. Edin je otišao da brani ono što mu je ostalo, Jovana je s roditeljima izbjegla u Srbiju. Oprostili se nisu. Samo su nestali jedno drugom, bez objašnjenja, bez oproštaja.
U Srbiji je pokušavala da izgradi novi život. Upoznala je čovjeka, udala se, dobila djecu. Bila je dobra majka, supruga, domaćica. Naučila je da živi s tišinom, ali nikada nije zaboravila onaj pogled, onaj osmijeh. Godinama je u tajnosti čuvala njihovu staru zajedničku fotografiju – on u sivoj jakni koju je sama šila, ona s punđom i iskrenim osmijehom. Srce joj se uvijek stezalo pri pogledu na nju.
Godine su prolazile – 35 dugih godina. Djeca su odrasla, unuci stigli, a onda jednog dana, dok je mijesila hljeb u kuhinji, muž je ušao i tiho rekao:
„Traži te neki čovjek. Kaže da nema ruku. I da te dugo traži.“
U tom trenutku nije bilo sumnje. Srce je znalo. Edin.
Suze su same krenule. Sjela je, šapatom rekla mužu:
“To je čovjek kojeg sam voljela prije rata. Mislila sam da je mrtav.”
Muž je ostao tih. Nije rekao ni riječ, samo je klimnuo glavom. U njegovom pogledu bilo je razumijevanja, čak i saosjećanja.
- Edin je preživio rat, ali je u borbi izgubio ruku. Godinama je lutao – bolnice, izbjeglištvo, Njemačka. Nikad nije prestao da je traži. Problem je bio što je ona promijenila prezime. Tek kada je slučajno sreo njihovu nekadašnju školsku drugaricu, saznao je gdje je – u Kragujevcu, živa, udana, ali dobro.
Došao je, ne znajući šta će naći. Da li je bolesna, sretna, ili će mu zalupiti vrata. Ipak, došao je. I stao pred kapiju. Bez jedne ruke, ali s pogledom koji nije izgubio iskru.
“Nisam želio da umrem, a da te još jednom ne vidim.”
U tom trenutku riječi više nisu bile potrebne. Samo su plakali. Bez objašnjenja, bez zahtjeva. Samo pogled, samo tišina koja govori više od svih priča.
Sada se ponekad čuju. Pišu jedno drugom, ponekad podijele uspomenu. Ništa što bi povrijedilo njihove sadašnje živote. Samo sjećanja.
“Nisam mu se vratila. Imam porodicu. Ali jedno znam – niko me nije volio kao on. I niko me nikada neće voljeti tim pogledom. Njegovim.”
U njihovom slučaju, život nije dao srećan završetak, ali je dao drugu šansu za oproštaj. I možda, za mir.
Jer neke ljubavi ne traže kraj. One samo ostaju – u tišini, u sjećanju, u pogledu koji pamti više nego riječi.
