Nekadašnji baletski prvak, čovjek čiji je život bio ispunjen umjetnošću, disciplinom i aplauzima sa scene, danas svakodnevno traži zaklon pod otvorenim nebom. Nikola Vranić, bivši istaknuti baletan iz Beograda, posljednje tri i po godine provodi kao beskućnik, oslonjen isključivo na suosjećanje prolaznika i poneku ruku prijateljstva.
- Nekada je živio život kakav bi mnogi poželjeli – stabilan, ispunjen kulturom, podrškom porodice i umjetničkim uspjesima. Kao dijete, odrastao je bez oskudice, okružen pažnjom i toplinom doma. Prisjeća se rođendana kada mu je tetka iz Švicarske poslala kofer s odjećom, plavi tonovi i elegantni krojevi probudili su u njemu osjećaj za estetiku i možda upravo tada – zasađeno je sjeme ljubavi prema scenskom izrazu.
Više od trideset godina Nikola je posvetio baletu, putovao, nastupao i živio od onoga što voli. Scena mu je bila dom, a pozorište mjesto u kojem se osjećao najživlje. No, život je pokazao svoju surovu stranu. Nakon porodične tragedije, sve se počelo rušiti – emotivno i finansijski.
- Kako piše Nova.rs, pad u beskućništvo u Srbiji često dolazi naglo, bez upozorenja. „Gubitak posla i podrške u društvu koje nije pripremljeno da pruži sigurnosnu mrežu može vrlo brzo dovesti čovjeka do margine,“ navodi se u izvještaju o porastu broja beskućnika u urbanim sredinama. (Nova.rs, 2023.)
U jednom trenutku, Nikola je ostao bez krova nad glavom. Prodaja imovine, iscrpljene ušteđevine i gubitak zaposlenja pretvorili su njegovu svakodnevicu u borbu za osnovno. Njegova sadašnjost ne odražava njegovo obrazovanje, talent ili prošlost – već nedostatak sistema koji bi prepoznao i zaštitio ljude u krizi.
- Njegovi dani protiču između klupa u parku i ulaza zgrada. Ljeta su podnošljivija, zime su borba. Ipak, ne gubi dostojanstvo. Povremeno posjećuje pozorište – nekad kupi ulaznicu od novca koji mu neko udijeli, nekad mu se vrata otvore zahvaljujući poznanstvima iz prošlosti. To je njegov podsjetnik da nije zaboravljen, da postoji mjesto gdje pripada – barem duhom, ako ne više i fizički.
Kako prenosi Blic, beskućništvo sve više pogađa ljude sa završenim visokim obrazovanjem, umjetnike i bivše zaposlene u javnim institucijama. „U javnosti još uvijek vlada predrasuda da su beskućnici oni koji to ‘biraju’, a istina je da većina njih nikad nije planirala takav ishod,“ ističe se u njihovom prilogu. (Blic, 2024.)
- Nikola ne izgleda kao osoba koja živi na ulici. Njegova odjeća je pažljivo čuvana – pohranjena u hemijskim čistionicama, zahvaljujući povjerenju koje i dalje pokušava održati. U njegovom govoru nema gorčine. Čak ni onda kada priča o neuspjelim pokušajima da izvede pantomimu na ulici, što je, nažalost, naišlo na odbijanje i nerazumijevanje.
Za njega, ulica je postala škola života. Kaže da nudi uvide koje nijedna pozorišna daska ne može donijeti – trenutke dobrote, ravnodušnosti, iznenadne pomoći ili tihe ignorancije. Najviše cijeni kad mu nepoznata osoba priđe i zastane da popriča. “Nekad samo razgovor znači više nego novac,” priznaje.
- Iako su mu izvori prihoda nesigurni, oslanja se na poneku priliku, prijatelje koji mu povremeno pomognu da zaradi, i nade koje ga, iako istanjene, još nisu napustile.
Danas.rs navodi da su bivši umjetnici, poput Nikole, često među najnevidljivijima u društvu – jer njihova prošlost “ne odgovara” slici o onome što bi beskućnik trebao biti. „Zato im je najpotrebnija empatija, ne sažaljenje. Ljudi poput Nikole nisu izgubili vrijednost – samo su izgubili dom.“ (Danas.rs, 2023.)
Nikolina priča podsjeća na to koliko brzo i bez upozorenja život može promijeniti pravac. Ali također podsjeća i na ono što ostaje kada sve drugo nestane – ljubav prema umjetnosti, dostojanstvo i nada da će još jednom, negdje, naći svoje mjesto. Možda opet na sceni. Možda samo pod sigurnim krovom.
Jer, kako kaže sam Nikola: „Ništa nije stalno. Samo promjena. Ali iz tog haosa, može se ponovo roditi nešto dobro – ako neko primijeti da još postojite.“
