Jedno putovanje autobusom iz Hrvatske prema Njemačkoj pretvorilo se u neobično iskustvo za jednog mladića, koji nije mogao ni zamisliti da će jedno ime biti prepreka za nešto što je moglo postati početak lijepe priče.
- Sve je počelo sasvim bezazleno. Mladi Hrvat, koji je tada putovao ka Njemačkoj zbog posla, ukrcao se na autobus iz Županje prema Dizburgu. Budući da nije imao automobil, ovo je bio njegov uobičajeni način prevoza. Tokom putovanja koje traje više od 24 sata, autobus se brzo napunio i pored njega je sjela djevojka koju ranije nije poznavao. Bez velikih očekivanja, započeli su razgovor. Bio je oprezan, trudio se da ne djeluje napadno, ali ubrzo je osjetio da i s njene strane dolazi interesovanje. Flert je postajao sve izraženiji, a atmosfera sve opuštenija.
U nekom trenutku razgovora otkrili su da poznaju iste ljude iz svijeta kik-boksa – ona je trenirala u susjednom gradu, znala njegovog trenera i još nekoliko osoba koje su im bile zajedničke poznanike. Taj trenutak prepoznavanja učvrstio je njihovu povezanost. Na pauzama su se zadržavali zajedno, smijali se, razmjenjivali poglede. Sve je vodilo ka nečem dubljem.
- Negdje na putu, dok su prolazili kroz tunele u blizini Vilacha, odlučio je da joj priđe još bliže. Rekao joj je da joj želi nešto šapnuti. Kad se nagnula, poljubio ju je u obraz – lagano, prijateljski, ali s jasnom porukom. Reakcija je bila pozitivna. Djevojka se nije povukla, naprotiv, dodatno se zbližila. Bio je to trenutak koji je obećavao nešto više od običnog poznanstva.
Ipak, kako su se približavali Münchenu, gdje je djevojka trebala izaći jer ju je tamo čekala tetka kod koje je trebala privremeno živjeti zbog novog posla, razgovor je krenuo u drugom pravcu. Tada su se sjetili da još uvijek nisu jedno drugom rekli ime. Ona mu je prva rekla svoje, a zatim je došao red na njega. Kada je izgovorio svoje ime, sve se promijenilo.
- Njen izraz lica postao je hladniji, a ton glasa rezervisan. Kada ju je zamolio da mu ostavi broj, odgovorila je kratko: “Ne izlazim s nemuslimanima.” Bio je to neočekivan obrat. Sve što se do tada činilo iskreno i spontano, iznenada je stalo. Nije mogao sakriti razočaranje. Osjetio se kao da je doživio odbijanje bez stvarne prilike, kao da ga neko sudi isključivo po imenu, a ne po osobi koja je bio.
U tišini, stavio je slušalice i okrenuo se prema prozoru. Put do kraja se činio beskonačnim. Gledao je u daljinu, dok je osjećaj nelagode rastao. Zatečen i povrijeđen, nije imao snage da nastavi razgovor. Nije bilo više ni riječi, ni pogleda – samo tišina između dvoje ljudi koji su do maloprije bili bliski.
- Zanimljivo je da ovaj momak nikada nije eksplicitno rekao koje je njegovo ime, ali sudeći po okolnostima i njenoj reakciji, pretpostavlja se da je ono odigralo ključnu ulogu. Ime koje nosimo često može nositi određene asocijacije, predrasude, pa i nesporazume. U njegovom slučaju, ono što mu je bilo prirodno i njegovo, za nekog drugog je bilo – prepreka.
Iako je ovaj događaj za njega bio bolan, vrijedi naglasiti da nije učinio ništa pogrešno. Naprotiv, ponašao se s poštovanjem i iskreno. Doživio je kratku povezanost, možda i naznaku nečega većeg, ali ju je izgubio zbog kulturne razlike ili vjerskog uvjerenja koje je druga strana postavila kao granicu.
- U današnjem svijetu, gdje su razlike prisutne i često nepremostive, ovakve situacije podsjećaju nas da su osobne vrijednosti, identitet i prethodna iskustva duboko ukorijenjeni u ljudima. I koliko god željeli otvoriti nova poglavlja, ponekad nas neka sitnica, poput imena, podsjeti koliko je važno i teško naći pravog sagovornika na istoj frekvenciji.Njegova priča ostaje tiho svjedočanstvo jednog pokušaja, jednog pogleda kroz prozor, i jednog poljupca koji je mogao značiti početak – ali nije.
