U svijetu punom potresnih sudbina priča jednog mladića iz Tuzle posebno para srce. Amir Šečić je cijelog života nosio teret pitanja na koje nije znao odgovor – zašto ga je majka napustila odmah po rođenju. Rođen je u porodilištu, a već trećeg dana ostavljen je u domu za nezbrinutu djecu. Umjesto majčinog naručja, dočekala ga je tišina hladnih zidova i tuđa lica.
- Amir nikada nije upoznao ni oca. Njegovo djetinjstvo prošlo je bez toplog zagrljaja, bez ikoga ko bi mu pružio sigurnost i ljubav. Sam je učio kako ustati kada padne, kako biti jak i kada ga boli. Umjesto da traži krivca za svoju bol, tragao je za smislom, pokušavajući razumjeti svijet koji ga je odbacio prije nego je i upoznao.
Iako nije imao roditelje, Amir nije želio da njegovo iskustvo ostane neispričano. Napisao je knjigu – ne da bi izazvao sažaljenje, već da prekine tišinu. U njoj je pretočio sve što je nosio u sebi, sve rane koje su ga oblikovale. Njegove riječi nisu optužnica, nego glas djeteta koje je odraslo bez doma, ali je iz tog bola pronašlo snagu za stvaranje.
- Amir vuče korijene iz Srebrenice, a o svom porijeklu i životu piše otvoreno, bez zadrške. Priznaje da ga je kroz godine pratila praznina zbog nedostatka roditeljske ljubavi. “Dok gledam djecu koja ne poštuju roditelje iako im oni daju sve, osjećam bol. Meni je život dao samo jedno – želju da se izborim. A moj način borbe bio je papir i olovka,” iskreno kaže.
Kada je napunio osamnaest, skupio je hrabrost i otišao pred vrata žene koja mu je podarila život. Želio je da vidi zna li bar datum kada joj je sin rođen. No odgovor je bio hladan kao led – za nju je to bio samo običan dan, bez ikakvog značaja. Taj trenutak ga je slomio i tada je odlučio da više nikada neće pokušati da je pronađe.
- Djetinjstvo je proveo u domu sve do svoje petnaeste godine, okružen osobljem koje mu je davalo osnovne smjernice, ali nikada prave odgovore na pitanje koje ga je progonilo – zašto je ostavljen. Kad je izašao iz doma, život mu nije postao lakši. Bez ikakve podrške, sa samo 17 godina odlučio je otići u Njemačku kako bi radio i stao na svoje noge. “Tada sam osjetio šta znači prava borba. Suze, bol, nepravda – sve se sručilo na mene. Pisanje mi je bilo jedini izlaz.”
Njegova knjiga danas stoji kao svjedočanstvo svih onih glasova koji nikada nisu izgovoreni. To nije samo Amirava priča – to je priča svakog djeteta koje je odraslo bez ljubavi i sigurnosti. Njegove riječi pozivaju na suosjećanje i podsjećaju koliko su roditeljska toplina i pažnja nezamjenjivi.
Iako mu život nije bio nježan, Amir je uspio pronaći snagu tamo gdje bi mnogi posustali. Iz svojih rana izrastao je jači, odlučan da nikada ne zaboravi ko je bio i šta je prošao. Danas, njegove riječi imaju posebnu težinu jer dolaze iz srca koje je naučilo kucati bez ičije pomoći.
