Znam da ću zbog ovoga dobiti mnogo osuda, ali moram da kažem istinu. Možda će me bar neko razumjeti.
Moj sin Daniel imao je samo 34 godine kada je tragično stradao u saobraćajnoj nesreći prije tri mjeseca. Iza sebe je ostavio suprugu Amandu (29) i dvoje djece – Itana (6) i Kejleba (2). Svi su živjeli u mojoj kući posljednjih sedam godina.
- Nisu plaćali kiriju. Nisu pomagali s računima. Samo su postojali, kao da im moj dom pripada. Sve je to počelo kada je Amanda ostala trudna s prvim djetetom. U to vrijeme ona i Daniel su živjeli u jednosobnom stanu koji nisu mogli priuštiti. Daniel je završavao master studije i radio pola radnog vremena, Amanda je bila iscrpljena trudnica koja je radila u restoranu. Vidjevši koliko im je teško, otvorila sam vrata svog doma uz riječi: “Ovo je privremeno. Samo dok stanete na noge.”
To je bilo prije sedam godina.
Amanda nikada više nije radila. Daniel je nakon školovanja našao dobro plaćen posao, ali oni nisu ni pomišljali da se isele. Nikada nisam vidjela ni dinar od njih, ni buket cvijeća u znak zahvalnosti. Gledala sam kako se moj sin, kojeg sam odgojila da bude ambiciozan i odgovoran, pretvara u čovjeka koji samo klima glavom i slijepo prati Amandu.
- Ako budem iskrena – nikada joj nisam vjerovala. Odrasla je u potpuno drugačijem svijetu od našeg. Bez oca, u prikolici, bez fakulteta, bez ljubavi prema knjigama. Kad ju je Daniel doveo kući, smješkala sam se i klimala glavom jer majke to rade, ali duboko u sebi znala sam: ona nije dovoljno dobra za njega.
I sve ove godine u sebi nosim sumnju. Itan možda jeste Danielov – ima njegovu bradu. Ali Kejleb? Tamna kosa, maslinasta put, rupica u obrazu… ništa na njemu ne podsjeća na Daniela. Znam da genetika može biti čudna, ali majka osjeća takve stvari.
Nakon Danielove smrti, pustila sam Amandu da ostane još nekoliko nedjelja. Gledala sam je kako se vuče po kući u ogrtaču, spava do podne i plače. Dok je ona tugovala, ja sam kuvala, čistila, vodila Itana u školu i hranila Kejleba na flašicu. Amanda je samo plakala, kao da je cijeli svijet stao i ona ne mora da ustane iz kreveta.
Jednog jutra pogledala sam Kejleba kako sjedi u kuhinji s tom svojom rupicom u obrazu koju niko u našoj porodici nema… i jednostavno sam pukla. Rekla sam Amandi da je vrijeme da se iseli. Da više ne mogu. Da moja kuća nije hotel za besposličare.
- Njene oči su bile pune šoka, ali riječi nije izgovorila. Znala je da nema gdje da ode – njena majka je odavno odbacila. Ipak, kasnije mi je ostavila poruku u kojoj moli, piše da sam joj “sve što je ostalo” i da ne može da shvati zašto sam donijela takvu odluku.
Ali ja sam bila odlučna. Rekla sam joj: “Ne dugujem ti ništa. Sve sam tolerisala zbog Daniela. On je sada otišao. Zato idi.”
I evo dijela zbog kojeg znam da će me mnogi mrziti: željela sam da zadržim Kejleba. Ne legalno, ne preko suda, ali pitala sam je – mogu li da ga ja odgajam? Taj dječak se vezao za mene. Zove me “nana”. Hranila sam ga, ljuljala noću dok je ona “odlazila po namirnice” i vraćala se satima kasnije. Nije me briga da li nije Danielov – meni djeluje kao moj.
- Amanda je tada vrisnula na mene, nazvala me monstrumom, zgrabila oba dječaka i otišla. Ne znam gdje su sada. Možda su kod prijatelja, možda u nekom prihvatilištu. Nemam pojma.
Kuća mi je sada tiha. Mirna. Zapalila sam svijeću pored Danielove slike i osjećam da ga konačno poštujem – tako što sam uklonila haos koji ga je, po mom mišljenju, uništio.
Ljudi bi rekli: “Ali to su ti unuci!” Jesu li? Zaista? Ako jedan od njih nije njegov, ako je Amanda sve ove godine lagala, šta mi onda ostaje?
Ne osjećam ni tugu ni kajanje. Uradila sam ono što sam morala. Jesam li pogriješila?
