Priča koja posljednjih dana kruži društvenim mrežama zvuči poput scenarija za mračan triler. Iako zvuči nevjerojatno, u Zagrebu je pronađena žena koja je u svom stanu bila mrtva punih 35 godina, a da nitko nije primijetio njezin nestanak.
- Ova jeziva priča o Hedvigi Golik ponovno je isplivala na površinu zahvaljujući viralnim objavama na Instagramu, TikToku i britanskim „true crime“ portalima poput Unilada.Sve je počelo 2008. godine kada su gradske vlasti pokušale dodijeliti stan koji je navodno bio napušten. Ono što su otkrili iza zaključanih vrata šokiralo je i najhladnokrvnije. U fotelji, ispred starog televizora, sjedila je mumificirana žena, s šalicom čaja odloženom pored sebe. Činilo se kao da je vrijeme stalo u tom malenom stanu. Prašina je prekrivala svaki predmet, a prostor je ostao netaknut, zamrznut u nekom davnom desetljeću.
Tijelo Hedvige Golik nije se raspalo zahvaljujući činjenici da je stan bio savršeno zatvoren. Nije bilo strujanja zraka, vlage ni mirisa – što je spriječilo prirodne procese raspadanja. Hedviga je nestala iz života svojih susjeda tiho, bez da je itko išta posumnjao, a njezin nestanak nitko nikada nije prijavio.
- Prema dostupnim informacijama, posljednji put je viđena davne 1966. godine. Nije imala obitelj ni bliske prijatelje koji bi je tražili ili podigli uzbunu. Susjedi su jednostavno pretpostavili da se iselila i otišla nekamo drugim putem u životu. Nitko nije pitao gdje je, nitko nije provjerio zašto stan godinama ostaje zaključan.
Godine su prolazile, a stan je postao predmet rasprava među stanarima zgrade. Navodno su joj početkom osamdesetih godina susjedi čak otplatili kredit, pokušavajući riješiti pitanja vlasništva, no stalne svađe i nesuglasice oko imovine spriječile su ih da uđu unutra. Stan je tako ostao netaknut i zaključan desetljećima.
- Tek 2008., prilikom priprema za izgradnju nove stambene zgrade u zagrebačkom naselju Medveščak, susjedi i predstavnici stanara odlučili su da se vrata moraju otvoriti. Ono što su ugledali zaledilo im je krv u žilama. Na krevetu, ili prema nekim izvorima u fotelji, sjedila je mumificirana žena, nepomična, s izrazom lica koji je djelovao kao da još uvijek gleda televizor. Radnici Zavoda za javno zdravstvo morali su prvo dezinficirati prostor prije nego što su policajci ušli unutra i utvrdili o čemu se radi.
Tko je zapravo bila Hedviga? Rođena krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, radila je kao medicinska sestra u Domu zdravlja na zagrebačkom Trešnjevcu. Ljudi koji su je poznavali opisuju je kao povučenu osobu koja nije puno razgovarala s komšijama i rijetko je sudjelovala u društvenim događanjima. Njezin privatni život bio je obavijen velom tajne, a većina susjeda znala je tek da je nekada davno stanovala u zgradi.
- Postoje tvrdnje da je početkom sedamdesetih godina viđena u društvu trojice mladića te je navodno spomenula kako planira putovanje u Makedoniju ili Rusiju. Međutim, nitko sa sigurnošću nije mogao potvrditi te priče. Mnogi su godinama vjerovali da se jednostavno odselila, pa su računi za stan navodno nastavljali stizati i bivali podmirivani iz zajedničkog fonda stanara.
Kada je istina napokon izašla na vidjelo, slučaj je šokirao cijelu regiju. Vijesti o Hedvigi Golik prenosili su svi veći mediji, uključujući Slobodnu Dalmaciju i Jutarnji list. Stan u kojem je pronađena bio je veličine tek 13 ili 18 kvadratnih metara, a zbog zapečaćenosti prostora tijelo se prirodno konzerviralo. Slučaj je postavio bolno pitanje: kako je moguće da netko nestane s lica zemlje, a da to nikoga ne zabrine?
- Danas, gotovo dva desetljeća nakon otkrića, priča o Hedvigi ponovno je dobila pažnju zahvaljujući društvenim mrežama. Mladi korisnici Instagrama i TikToka dijele ovu nevjerojatnu priču uz snimke napuštenih stanova i mračne glazbene podloge. Za mnoge je ova tragedija simbol moderne otuđenosti – svijeta u kojem je moguće živjeti i umrijeti, a da nitko ne primijeti.
Hedvigina sudbina, u svojoj tihoj stravičnosti, postala je tema brojnih rasprava o brizi za starije, društvenoj izolaciji i sve manjoj povezanosti među ljudima. Priča o ženi koja je nestala u tišini, a pronađena desetljećima kasnije, ostaje upozorenje koliko je tanka granica između svakodnevnog života i zaborava.
