U današnjem članku vam donosimo jedu zanimljvu priču o paru koji je pobijedio sve prepreke u ljubavi.
U selu Gornji Ojkovac, skrivenom među planinskim vrhovima, dogodila se priča koja danas odjekuje kao simbol istrajnosti, ljubavi i nade. Radosav Timotijević, poznat među komšijama kao čovjek koji je dugo čekao na sreću, odlučio je da svoj životni put upotpuni brakom sa Albankom Lajtiheom.
- Ona je, bez mnogo premišljanja, prihvatila da dođe u njegovo domaćinstvo, daleko od mora i topline na koju je navikla. Ubrzo je dobila novo ime – Zorica – i postala stub jedne porodice koja je, zahvaljujući njoj, ponovo osjetila smijeh i dječji plač.
Za mještane tog kraja najveće čudo nije bila činjenica što je Radosav doveo Albanku, već što se iz njegove kuće ponovo čuo glas djece. Tri para malih ruku i tri nova osmijeha unijela su život u dom Timotijevića, a ljudi su ga počeli prepoznavati upravo po tome. Njegove riječi pune su tuge i radosti u isto vrijeme – sreće što je postao otac i tuge što u njegovom kraju gotovo da nema druge djece. On se i danas sjeća trenutka kada je prvi put zaplakalo njegovo dijete, svjestan da je taj zvuk dugo bio zaboravljen u njihovom selu.
- Sam Radosav priznaje da je želja za porodicom bila toliko snažna da nije birao puteve. Pokušavao je pronaći djevojke u okolini, ali nijedna nije željela život na selu. Svaka je maštala o gradu, o asfaltu i svjetlima, dok on nije mogao zamisliti život daleko od svojih njiva i štale. Sudbina je htjela da u Čačku upozna jednu Albanku, a preko nje i njenu mlađu sestru. Kada je ugledao fotografiju, znao je da je to žena s kojom želi da provede život. Njegovi roditelji, Jela i Slobodan, dočekali su je sa radošću koja se rijetko viđa. Skakali su od sreće, jer je mlada žena donijela mir u njihovu starost i nadu da će kuća ponovo oživjeti.
Iako je početak bio težak, ljubav se pokazala jačom od svega. Zorici je bilo najteže da se navikne na jezik i klimu. Dolazila je iz mjesta gdje zime gotovo i nema, gdje se miris mora miješa s ravnicama, a sada je morala da hoda kroz snjegove koji dosežu do kukova. Međutim, ubrzo je pronašla svoje mjesto. Savladala je srpski jezik, a svekar i svekrva nisu mogli da prestanu da je hvale. Kažu da je od prvog dana pokazala spremnost da radi, da voli i da prihvati život kakav joj je ponuđen. Ona je postala primjer snage žene sa sela – žene koja ne posustaje, čak ni kad snijeg i glad zakucaju na vrata.
- Njihova priča podseća na mnoge slične u Srbiji, posebno u zapostavljenim ruralnim krajevima. Prema istraživanju „Politike“, sve veći broj muškaraca u unutrašnjosti bira žene iz Albanije jer u domaćim selima više gotovo da nema djevojaka koje bi prihvatile život bez gradske udobnosti. Taj fenomen već mijenja demografsku sliku nekih područja, a ujedno donosi i nove izazove integracije. Sociolozi ističu da su ovakvi brakovi često jedini način da se sela održe živima.
Snaga Zoricinog karaktera najbolje se vidi u svakodnevnim situacijama. Ona muze krave, sprema sir, obrađuje njivu rame uz rame sa mužem, a nerijetko i sama upreže volove da bi donijela drva iz šume. Radosav s ponosom prepričava trenutak kada mu se sin razbolio usred zime. Do puta je bilo dva i po kilometra kroz snijeg. On ga je nosio, ali je morao zastati da predahne. Tada je Zorica, iako trudna, uzela dijete u naručje i nastavila dalje. „Brže je ona išla sa njim nego ja“, rekao je, svjestan da kraj sebe ima ženu izuzetne hrabrosti.
- Domaći mediji često podsjećaju da život u brdskim krajevima nije nimalo lak. Prema pisanju „RTS-a“, u mnogim selima centralne Srbije putevi se ne čiste redovno, a do najbliže škole djeca moraju prelaziti kilometre kroz šumu. Takvi uslovi dodatno otežavaju odluku porodicama da imaju više djece. I Radosav i Zorica priznaju da bi, da je situacija drugačija, rado imali i četvrto ili peto dijete. Međutim, realnost je neumoljiva – najbliža škola udaljena je sedam kilometara, a put je često neprohodan. Njihova odluka da stanu na troje djece nije zbog nemaštine, već zbog brige za bezbjednost i obrazovanje mališana.
Ipak, ta tri djeteta – Bojan, Dobrivoje i Jovana – donijela su neizmjernu sreću u kuću Timotijevića. Njihov smijeh i igre razbijaju tišinu sela, podsjećajući sve da nada postoji. Ljubav Radosava i Zorice pokazala se kao most između kultura i država, ali i kao svjedočanstvo da su iskrenost i požrtvovanje univerzalne vrijednosti.
Slične priče javljaju se i u drugim krajevima. List „Danas“ nedavno je pisao o mladićima iz Raške oblasti koji su na isti način zasnovali porodice sa Albankama. Novinari navode da takvi brakovi nisu samo lična sreća, već i važan doprinos opstanku sela. Država povremeno daje simboličnu podršku u vidu subvencija za mlade bračne parove, ali stvarni teret ostaje na ramenima tih porodica koje se bore da djeci pruže obrazovanje i budućnost.
- Na kraju, priča iz Gornjeg Ojkovca nije samo porodična, već i društvena. Ona svjedoči o borbi jednog naroda da sačuva svoja sela, da spriječi gašenje ognjišta i da dokaže kako ljubav može premostiti sve granice. Radosav i Zorica su dokaz da se upornost nagrađuje i da je moguće pronaći sreću i u najtežim okolnostima. Njihov život, ispunjen radom, ljubavlju i smijehom djece, pokazuje da je prava vrijednost uvijek u jednostavnosti i zajedništvu.
