Dok su liječnici gubili nadu za prerano rođenu Lanu, stari mačak Bruno 31 dan ostajao je uz njen inkubator

Lana je rođena u 27. tjednu trudnoće sa samo 870 grama, a nakon infekcije, problema s plućima i krvarenja u mozgu liječnici su njenoj majci Ivani rekli da bi djevojčici moglo ostati tek nekoliko sati života. Uz inkubator je tih dana gotovo svakodnevno boravio i porodični mačak Bruno, koji je upravo iste noći doživio teško pogoršanje vlastitog zdravstvenog stanja.

Ivana Radić nije ni stigla pripremiti dječju sobu kada je trudnoća iznenada krenula u potpuno drugom smjeru. Nakon naglog odvajanja posteljice liječnici su morali hitno uraditi carski rez, a kada se probudila iz anestezije, njena kćer više nije bila u njenom tijelu već u inkubatoru neonatalne intenzivne njege, okružena aparatima i cijevima.

Djevojčica je bila izuzetno sitna. Težila je svega 870 grama, a naredne sedmice donijele su komplikaciju za komplikacijom. Trećeg dana pojavila se infekcija, sedmog dana pluća su joj počela otkazivati, a desetog dana uslijedilo je krvarenje u mozgu.

Trideset prvog dana doktor Marko Perić razgovarao je s Ivanom. Medicina, kako joj je objasnio, više nije imala mnogo opcija koje bi mogle promijeniti Lanino stanje. Ivana je tražila konkretan odgovor na pitanje koliko vremena njenoj kćeri još ostaje.

Za Ivanu je taj trenutak značio potpuni slom. Govorila je liječnicima da njena beba ima tek 31 dan, da još nije čula njen glas, da je nikada nije odnijela kući i da je nije držala bez medicinskih cijevi. Kada su joj pokušali reći da se mora pripremiti, odgovorila je pitanjem na koje niko u prostoriji nije imao odgovor: kako se majka može pripremiti na smrt vlastitog djeteta?

Njen muž Filip sjedio je u hodniku kada mu je prenijela prognozu. Čovjek kojeg je Ivana poznavala kao izrazito emotivnog nije plakao. Samo je sjedio prekrivši lice rukama, kao da je potrošio sve načine na koje bi mogao reagovati.

Bruno je bio uz Ivanu mnogo prije Laninog rođenja

Usred razgovora o tome hoće li roditeljima biti dopušteno da uzmu Lanu u naručje, Filip je postavio pitanje koje je naizgled pripadalo nekoj potpuno drugoj priči: gdje je Bruno? Riječ je bila o njihovom desetogodišnjem narančastom mačku koji je s Ivanom prošao kroz najveće gubitke njenog života.

Pronašla ga je deset godina ranije, mokrog, mršavog i povrijeđenog ispod automobila iza pekare u kojoj je tada radila kao studentica. Veterinar ju je upozorio da je mačak divlji i da pripitomljavanje neće biti lako. Bruno ju je ugrizao kada ga je prvi put pokušala podići, zatim i drugi put, ali joj je treći put zaspao u krilu.

Poslije toga postao je stalni dio njenog života. Bio je uz nju kada joj je umrla majka, kada se Filip doselio u njen stan, ali i nakon tri spontana pobačaja. Nakon trećeg gubitka liječnik joj je rekao da će možda morati razmotriti mogućnost da nikada neće imati djecu.

Filip se šalio da dijete još nema ni formirano srce, a već ima tjelohranitelja teškog sedam kilograma. Bruno je bio velik, narančast, tvrdoglav i posebno vezan za Ivanin stomak. Jednom ga je Lana iznutra udarila nogom, nakon čega je mačak uvrijeđeno skočio, izazvavši smijeh budućih roditelja.

Niko tada nije mogao očekivati da će, poslije Laninog prijevremenog rođenja, Bruno dobiti posebno odobrenje za dolazak u blizinu neonatalne jedinice.

Bolnica mu je pod posebnim uslovima dopustila dolazak

Devet dana nakon rođenja djevojčice Bruno je prestao jesti. Veterinarski pregled nije pokazao ozbiljan problem, pa je kao mogući uzrok navedena izloženost stresu. Ivana je tada već izlazila iz bolnice, ali je svakodnevno uz Lanu provodila deset do dvanaest sati.

Kada bi se vratila kući, Bruno joj više nije prilazio kao ranije. Umjesto toga dugo je njušio njenu odjeću, naročito dio uz prsa gdje je nosila dekicu koju su koristili uz Lanu. Jedne večeri zgrabio je tu dekicu zubima, odbio je pustiti i potom legao na nju. Prvi put nakon gotovo sedmicu dana mirno je zaspao.

Bolnička sestra Ana, kojoj je Ivana ispričala šta se događa, objasnila joj je da životinje mogu osjetiti promjene, ali i da mačak naravno ne može jednostavno biti pušten na intenzivnu njegu. Međutim, bolnica je učestvovala u programu terapijskih životinja, a doktor Perić spomenuo je postojanje kontroliranih protokola i za druge životinje ako prođu veterinarske provjere i dobiju odobrenje uprave.

Ivana je za samo dva dana prikupila veterinarske potvrde, rezultate testiranja, dokumentaciju o vakcinaciji i potrebna pisma. Četvrtog dana stiglo je odobrenje za jedan desetominutni posjet, uz jasna pravila: Bruno je morao biti u transporteru ili na sterilnoj podlozi i nije se smio približavati inkubatoru izvan označenog prostora.

Prvih deset minuta nije želio otići pa su ga morali podići. Posjeta je zatim ponovljena, pa ponovo odobrena, sve dok osoblje nakon otprilike sedmicu dana nije počelo Bruna zvati „Lanin čuvar“.

Mačak nikada nije smio dodirivati inkubator. Boravio je na posebnoj podlozi uz njega, ponekad sat, a ponekad i dva. Ivana je primijetila da bi, kada se Lanini vitalni znakovi počnu mijenjati, Bruno prestao presti i podigao glavu.

Sestra Ana jednom je zbog toga izgovorila: „Kunem se da ova mačka zna prije monitora.“ Ipak, u priči se jasno naglašava da niko od liječnika nije tvrdio da Bruno liječi dijete niti je njegovo prisustvo predstavljano kao medicinsko objašnjenje Laninog stanja. Ivani je, međutim, njegovo prisustvo donosilo mir.

Iste noći pogoršalo se i Brunino stanje

Trideset prvog dana, upravo kada su liječnici rekli da bi Lani moglo preostati tek nekoliko sati, Bruno je bio u maloj prostoriji pokraj intenzivne njege. Ivana ga je pronašla kako leži na deki i pokušava ustati, ali više nije imao snage.

Disao je ubrzano, tijelo mu je bilo hladno, pa je pozvan veterinar iz obližnje ambulante. Nakon pregleda posumnjao je na ozbiljnu srčanu aritmiju i vjerovatnu ranije neotkrivenu kardiomiopatiju. Preporučio je da mačka prevezu u ambulantu, ali je Ivana, nakon što je čula da su izgledi veoma mali, odbila mogućnost da Bruno posljednje trenutke provede bez njih.

Mačak je otvorio oči i pokušao okrenuti glavu prema vratima neonatalne jedinice. Sestra Ana izgovorila je: „Hoće k njoj.“ Doktor Perić na kraju je dopustio da ga stave na podlogu pokraj inkubatora.

Bruno je ležao glavom okrenutom prema Lani. Više nije mogao presti kao ranije, ali Ivana je pod rukom osjećala slabu vibraciju njegovog tijela. Sjedila je između kćeri i životinje koja ju je pratila prethodnih deset godina, svjesna da se istovremeno oprašta od njih oboje.

Oko dva sata poslije ponoći liječnik je roditeljima rekao da Lanu mogu uzeti u naručje. Ivana je razumjela šta to znači. Dio opreme je uklonjen, a sestra Ana pomogla joj je položiti izuzetno laganu djevojčicu na prsa.

Filip je držao kćer za stopalo. Bruno je ležao nešto niže, na krevetiću uz stolicu. Ivana mu je dotaknula glavu i kroz bol pokušala našaliti se riječima o „dosadnom debelom mačku“ koji je također uz njih.

Bruno je tada polako otvorio oči, pogledao Lanu, zatim Ivanu i prestao disati. Veterinar je poslije nekoliko sekundi pregleda spustio pogled i rekao da mu je žao. Ivana je plakala, držeći kćer uz sebe i drugom rukom dodirujući Bruna kojem je tokom trudnoće u šali povjerila zadatak da čuva bebu.

Nakon Brunine smrti monitor je počeo pokazivati promjenu

Upravo u tim trenucima sestra Ana primijetila je promjenu na monitoru. Lanin puls, koji je prethodno bio izuzetno slab, počeo je rasti. Vrijednosti su išle sa trideset na trideset pet, zatim četrdeset i pedeset.

Počela se popravljati i saturacija. Doktor Perić je pratio monitor, a osoblje je pokušavalo razumjeti šta se događa. U izvornom tekstu taj trenutak nije predstavljen s medicinskim objašnjenjem niti se tvrdi da je Brunina smrt izazvala promjenu kod djeteta.

Lana se potom prvi put nakon više sati pomaknula na majčinim prsima. Otvorila je male, tamne oči i pogledala prema Ivani. Filip je ustao sa stolice, dok su roditelji i osoblje pratili svaki novi pokret.

Djevojčica je pomaknula prste, a zatim njima obuhvatila jedan pramen narančaste dlake koji je ostao na Ivaninoj bolničkoj haljini nakon dodirivanja Bruna. U prostoriji, prema Ivaninom opisu, nekoliko trenutaka niko nije govorio.

Doktor je zatim reagovao i zatražio da Lanu odmah vrate u inkubator. Ivana ga je pitala umire li njena kćer. Nije joj mogao dati sigurnu prognozu.

To nije značilo da je djevojčica bila izvan opasnosti niti je u tom trenutku postojao odgovor na pitanje šta će se događati u narednim satima. Nakon 31 dana teških komplikacija njeno stanje i dalje je zahtijevalo intenzivnu medicinsku njegu.

Za Ivanu je, međutim, razlika između prognoze o svega nekoliko preostalih sati i liječnikove nove rečenice bila ogromna. Dok je porodica nekoliko trenutaka ranije istovremeno tugovala za Brunom i pripremala se na gubitak Lane, djevojčica je ponovo pokazivala znakove zbog kojih su liječnici nastavili borbu.

Bruno te noći nije ustao sa svoje podloge. Njegov život završio je pored djevojčice uz čiji je inkubator gotovo svakodnevno sjedio tokom prvog mjeseca njenog života. Lana je vraćena među aparate, dok je njenim roditeljima ostala rečenica koju nekoliko sati ranije nisu očekivali čuti: u tom trenutku njihova kćer nije umirala.