Današnja tema nas vodi malo dublje od onog što svakodnevno pišemo.Život je nešto što proživljavamo svaki dan sli ono poslije života tek dolazi.Smrt, što bi rekli naši stari, ne bira ni vrijeme ni čovjeka – kad dođe, sve stane. Koliko god da znamo da je svakome suđena, opet boli k’o da nije trebala. Ode čovjek, al’ uspomene ostaju, duša ga pamti, a srce zatreperi na svaku misao. Kažu – nije kraj kad neko ode, kraj je kad ga zaboraviš. Zato čuvamo sjećanja, jer to je sve što nam ostane.
Prestanak svih bioloških funkcija koje održavaju organizam označava smrt kao neizbježan kraj svega života. Iako označava kraj fizičkog postojanja, njegovo značenje nadilazi puka biološka razmatranja, zadirući u filozofske, kulturne, religijske i emocionalne dimenzije ljudskog iskustva. Različita društva i pojedinci imaju različite poglede na smrt, što utječe na njihovu percepciju i prihvaćanje ovog dubokog događaja.
- Strah od smrti i neizvjesnosti koju on sa sobom nosi uobičajeno je iskustvo za mnoge pojedince, a proizlazi iz zabrinutosti oko osobne smrtnosti ili potencijalnog gubitka voljenih osoba. Taj strah često proizlazi iz nepoznatih aspekata onoga što dolazi nakon smrti. Dok znanstvena istraživanja nastoje razjasniti biološke mehanizme uključene u proces umiranja, mnogi pojedinci drže se uvjerenja da smrt ne označava kraj, već prijelaz na drugačiji način postojanja.
Takva uvjerenja, iako različita, prevladavaju u gotovo svim kulturama. Brojne teorije istražuju fenomen koji se događa u trenucima blizu smrti, a izvješća pojedinaca koji su doživjeli kliničku smrt nude uvjerljive uvide u moguća objašnjenja. Studije pokazuju da su emocije i percepcije s kojima se susrećemo u ovim slučajevima duboko složene i često uključuju fenomene koji se ne mogu objasniti.
- Istraživanje iskustava bliskih smrti novinarke Patricie Pearson, autorice knjige Opening Heaven’s Doors: Exploring Stories of Life, Death, and What Comes After, odražava duboku predanost svom istraživanju. Pearsonino ispitivanje nadišlo je puki akademski interes i postalo je duboko osobno nakon što je u kratkom roku izgubila i oca i sestru. Ovo potresno iskustvo natjeralo ju je da bolje razmisli o pojmovima smrti i mogućnostima koje bi mogle uslijediti.
Pearson je sudjelovao u raspravama s medicinskim stručnjacima, pojedincima koji su doživjeli iskustva bliska smrti i pacijentima koji se suočavaju s terminalnim bolestima. Uvidi prikupljeni iz njihovih izvještaja otkrivaju intrigantne obrasce ponašanja i percepcije koji se obično uočavaju kako se pojedinci približavaju kraju svojih života. Jedno od najnevjerojatnijih otkrića iz Pearsonove istraživačke studije je da mnogi pojedinci, posebno u svojim posljednjim danima, artikuliraju izraze lica koji ukazuju na spremnost da odu.
- Ilustrativni primjeri takvih izraza uključuju: – Želim ići kući. – Trebaju mi cipele za put. – Moram se spremiti za put. Iako su te osobe fizički vezane za svoje krevete, njihovi izrazi lica impliciraju da na smrt gledaju kao na prolaz. Ovaj se osjećaj ponavlja u brojnim slučajevima, otkrivajući zajednički obrazac u tome kako pojedinci gledaju na vlastitu smrt. Prisutnost preminulih i vizije koje imaju pojedinci koji se približavaju smrti još je jedan uobičajeni fenomen.
Pacijenti u terminalnoj fazi često opisuju susrete s vizijama svojih preminulih voljenih. Umrli članovi obitelji. Svjetlosni fenomeni koji se percipiraju kao vodiči. Neidentificirani entiteti koji vode pojedince prema alternativnom stanju postojanja. Takve vizije nisu ograničene na sljedbenike određene religije ili kulturnog podrijetla; nego se manifestiraju globalno, bez obzira na osobna uvjerenja.
- Ovaj fenomen implicira dubok odnos između života i smrti, temu koju Pearson istražuje kroz naracije pacijenata i njihovih rođaka. Duboki emotivni doživljaji koji prethode posljednjim trenucima. Posebno dirljiv odlomak u Pearsoninoj knjizi odnosi se na bitku njezine sestre s rakom dojke. U posljednjim trenucima rekla je: “Ne znam kako da odem.” Ova dirljiva izjava sažima duboki unutarnji sukob između spoznaje da se kraj približava i neizvjesnosti onoga što leži iza.
Brojni pacijenti artikuliraju slične osjećaje, ističući intrinzičnu ljudsku želju da razumiju i pomire se sa smrću. Fenomen iskustava bliskih smrti (NDE) značajno doprinosi istraživanju Patricije Pearson, kao što ljudi koji su doživjeli kliničku smrt često kažu: Osjećaj smirenosti i spokoja. Interakcije s osobama koje su preminule. Jaka rasvjeta ih vodi naprijed. Značajno je da ova izvješća pokazuju izuzetnu dosljednost kod pojedinaca iz različitih kultura i vjerskih pozadina.
- Unatoč različitim osobnim uvjerenjima, iskustva povezana sa smrću dijele zajedničke značajke, implicirajući potencijalno postojanje stvarnosti koja nadilazi fizički život. Zaključak: Smrt kao prijelaz, a ne kraj Pearsonovo istraživanje dovodi do zaključka da smrt ne treba promatrati kao konačni kraj, već prije kao prijelaz u drugačije stanje postojanja. Njezina analiza, potkrijepljena pričama pacijenata, medicinskih stručnjaka i znanstvenim studijama, otvara put novom gledištu na koncept smrti.
Umjesto da to vidimo kao užasan zaključak, možemo ga vidjeti kao sastavni dio prirodnog ciklusa koji nas vodi u nepoznato, potencijalno dovodeći do nečeg dubljeg i smislenijeg. Ovo gledište može pomoći pojedincima da ublaže svoj strah od smrti, dopuštajući im da je prihvate kao aspekt ljudskog bića iskustva. Priče i istraživanja Patricije Pearson potiču nas da preispitamo svoje percepcije života i smrti, ne promatrajući ih kao suprotstavljene sile, već kao dva aspekta iste egzistencijalne istine.
