U tihom predgrađu Ilinoisa, 11. maja 2011. godine, započela je priča koja je obilježila jednu porodicu i zaintrigirala cijelu Ameriku. Tog dana Ejmi Fraj-Picen pojavila se u školi svog šestogodišnjeg sina Timotija, navodeći da postoji porodična hitna situacija.
- Naizgled smirena i sabrana, povela ga je sa sobom, ne ostavljajući nikome naslutiti da je upravo počela drama koja traje više od decenije.
Ono što je uslijedilo izgledalo je kao bezbrižno putovanje majke i sina. Snimci nadzornih kamera prikazivali su nasmijanog dječaka kako obilazi zoološke vrtove i vodene parkove, dok mu je majka bila stalno uz rame. Za posmatrače to je izgledalo kao običan izlet – dijete puno radosti, majka posvećena njegovom osmijehu. Međutim, iza te prividne idile krila se mračna namjera.
- Tri dana kasnije, fasada sreće se srušila. Ejmi Fraj-Picen pronađena je mrtva u hotelskoj sobi u Rokfordu, nakon što je izvršila samoubistvo. Pored nje ležala je poruka, ali ne ispovijest, već hladan i enigmatičan testament njenog posljednjeg čina. U njoj je pisalo: „Timoti je bezbedan. On je sa ljudima koji će se brinuti o njemu. Nikada ga nećete pronaći.“
Tim riječima slučaj je dobio dimenziju misterije. Nisu postojala imena, adrese ni konkretni tragovi. Od tog trenutka započela je potraga koja traje do danas. Policija, volonteri i porodica pretraživali su svaki trag, ali dječaku se izgubio svaki trag. Nije bilo potvrđenih viđenja, nije pronađen nikakav dokaz o kriminalnom djelu, niti tijelo. Kao da je nestao s lica zemlje.
Kako godine prolaze, teorije o onome što se dogodilo samo se množe. Jedni vjeruju da je Ejmi, boreći se s mentalnim poremećajem, odlučila da ubije sina i time ga „sačuva“ od budućnosti koju je smatrala nepodnošljivom. Drugi pak misle da ga je željela spasiti nasilnog doma i stvoriti mu novi život, ali na način u kojem ona više nije mogla učestvovati. Ta ideja podrazumijeva da je sve unaprijed planirala i da je imala ljude spremne da se brinu o dječaku.
Posebno zanimljiva je teorija koja se pojavila kasnije – da je Timoti možda odveden u amišku zajednicu. Njihova zatvorenost, nekorišćenje moderne tehnologije i medija, te jednostavan način života značili bi da bi dijete moglo lako nestati iz očiju javnosti. Njegov izgled, promijenjena frizura i odjeća, učinili bi ga gotovo neprepoznatljivim. Bez kamera, bez fotografija i bez medijskog odjeka unutar zajednice, šanse da ga iko prepozna drastično bi opale.
- Uprkos svim naporima istražitelja i brojnim dojavama, istina je i dalje nedostižna. Porodica je ostala zarobljena između nade i bola, boreći se s prazninom koju je ostavila Ejmina odluka. Nacija je, pak, ostala fascinirana i uplašena pričom o dječaku koji je otišao na izlet sa majkom i nikada se nije vratio kući.
Novinari u Americi i dalje prate ovaj slučaj, a svaka nova godina donosi isto pitanje: da li će se ikada otkriti šta se desilo sa Timotijem Picenom? Da li je živ, negdje u tišini, odrastao u potpunoj neizvjesnosti svog porijekla? Ili je njegova sudbina mnogo tragičnija nego što iko želi da prizna?
„Nikada ga nećete pronaći“ – riječi koje je Ejmi ostavila postale su prokletstvo i najdublja rana cijele potrage. Upravo one čine da ovaj slučaj ostane jedan od najzagonetnijih i najpotresnijih u američkoj historiji nestalih osoba.
