Oksana je došla da se oprosti od svoje novorođene kćerke, a jedan znak pokrenuo je novu borbu za Solomijin život

Oksana je u mrtvačnicu stigla vjerujući da će posljednji put vidjeti prijevremeno rođenu kćerku Solomiju, koja je bila proglašena mrtvom. Dok je stajala uz djevojčicu, učinilo joj se da osjeća jedva primjetan dah, a insistiranje da dijete bude ponovo pregledano pokrenulo je hitnu medicinsku reakciju i potpuno promijenilo tok događaja.

Za Oksanu i njenog supruga Bogdana tog dana više nije postojala nada kojoj bi se mogli okrenuti. Njihova tek rođena djevojčica Solomia došla je na svijet prerano, a roditeljima je potom saopšteno da je preminula. Nakon svega što se dogodilo ostao im je još samo oproštaj, trenutak za koji nijedan roditelj ne može biti spreman.

Oksana je zato u prostoriju ušla bez očekivanja da bi bilo šta moglo promijeniti ono što je već bilo saopšteno porodici. Prišla je malom lijesu i gledala lice svoje kćerke pokušavajući prihvatiti stvarnost pred sobom. Međutim, upravo tokom tog posljednjeg susreta primijetila je nešto zbog čega više nije mogla jednostavno otići.

Oproštaj koji se pretvorio u poziv za novi pregled

Majčinu pažnju privukle su Solomijine usne. Oksana se nagnula bliže, posmatrala djevojčicu i zatim približila svoj obraz njenim ustima. U jednom trenutku rekla je Bogdanu da joj se čini da je osjetila nešto što nije mogla ignorisati.

Bogdan je isprva pokušao smiriti suprugu. Iza njih su bili porod, vijest o smrti djeteta i ogroman emocionalni šok, pa je vjerovao da bi iscrpljenost mogla uticati na ono što Oksana osjeća. Ona, međutim, nije bila spremna odustati od svoje sumnje.

Ponovo se približila djevojčici i ostala potpuno mirna, čekajući. Prema priči porodice, tada je osjetila jedva primjetan pokret zraka. Bio je toliko slab da bi ga bilo lako previdjeti, ali za Oksanu je to bilo dovoljno da zatraži da se odmah reaguje.

Oksanin brat odmah je pozvao pomoć. Dok su čekali da neko dođe, majka je još jednom prislonila obraz uz djetetova usta. Nekoliko trenutaka kasnije njena sumnja pretvorila se u uvjerenje da Solomia ipak diše.

U tim trenucima više nije bilo važno da li će drugi njenu reakciju pripisati šoku ili iscrpljenosti. Oksana je željela samo jedno — da neko ponovo pregleda njeno dijete. Njeno insistiranje privuklo je pažnju bolničkog osoblja, a u prostoriju su ubrzo stigli medicinski djelatnici.

Dok su pokušavali smiriti majku, postalo je jasno da ona neće otići bez dodatne provjere. Medicinska sestra prišla je djevojčici i počela kontrolisati vitalne znakove. Nekoliko sekundi kasnije situacija je postala znatno ozbiljnija, jer se njen izraz lica promijenio i zatražila je da se odmah pozove ljekar.

Srčana aktivnost promijenila je sve, ali stanje je ostalo ozbiljno

Nedugo zatim stigli su ljekari sa opremom za hitne slučajeve. Solomia je premještena na ravnu površinu kako bi mogla biti detaljno pregledana. Ono što je do tog trenutka izgledalo kao posljednji oproštaj porodice iznenada se pretvorilo u hitnu medicinsku intervenciju.

Jedan od ljekara utvrdio je da postoji srčana aktivnost. Puls je bio izuzetno slab, ali je činjenica da je registrovan bila dovoljna da se odmah počne djelovati. Djevojčica je pripremljena za transport na odjel neonatalne intenzivne njege, gdje je mogla dobiti medicinsku podršku koja joj je bila potrebna.

Za Oksanu i Bogdana promjena je bila toliko nagla da gotovo nisu imali vremena razumjeti šta se događa. Nekoliko trenutaka ranije stajali su pored djeteta uvjereni da su došli da se oproste. Sada su slušali da njihova kćerka pokazuje znakove života i da pred njom počinje nova, izuzetno teška borba.

Nakon nekoliko sati porodica je dobila potvrdu da je Solomia živa, ali i upozorenje da je njeno zdravstveno stanje ozbiljno. Budući da je rođena veoma rano, bila joj je potrebna intenzivna medicinska njega, stalno praćenje i mehanička ventilacija. Pred porodicom nije bio brz oporavak, već period u kojem se situacija mogla mijenjati iz dana u dan.

Istovremeno se otvorilo pitanje kako je uopšte došlo do toga da dijete bude proglašeno mrtvim, a zatim pronađeno sa znacima života. Bogdan je pokušavao razumjeti slijed događaja i tražio odgovor na pitanje koje se nametalo cijeloj porodici. Ljekari su, prema navodima iz priče, objasnili da se prije konačnih zaključaka moraju pregledati dokumentacija, vrijeme pojedinih pregleda i okolnosti koje su prethodile događaju.

Bolnica je istog dana pokrenula internu istragu. Provjeravani su medicinski zapisi, oprema koja je korištena i izjave osoblja uključenog u slučaj. Porodica je također zatražila dodatnu provjeru okolnosti, želeći saznati šta se dogodilo od trenutka poroda do ponovnog pregleda Solomije.

Sedmice uz inkubator bile su nova vrsta neizvjesnosti

Za Oksanu su pitanja o istrazi bila važna, ali je u tim danima gotovo sva njena pažnja bila usmjerena na djevojčicu u inkubatoru. Solomia je bila okružena medicinskim uređajima i cjevčicama, a majka je svakodnevno sjedila uz nju. Govorila joj je tiho i ponavljala da je uz nju i da neće otići.

Period koji je uslijedio nije donio trenutno olakšanje. Smjenjivali su se trenuci u kojima su roditelji dobijali ohrabrujuće informacije i oni u kojima se ponovo pojavljivao strah od najgoreg. Kod prijevremeno rođene djevojčice svaki napredak imao je veliku težinu, ali stanje je zahtijevalo stalni medicinski nadzor.

Ipak, Solomia je nastavila svoju borbu. Dani su prolazili, zatim sedmice, a djevojčica je ostajala pod intenzivnom njegom. Za njene roditelje to je značilo život između nade i neizvjesnosti, uz svijest da ishod koji su nekada smatrali nemogućim sada ipak postoji.

Nakon gotovo tri mjeseca stigao je dan odlaska kući

Poslije gotovo tri mjeseca intenzivne njege roditelji su napokon dobili vijest kojoj su se nadali. Solomijino stanje bilo je dovoljno stabilno da napusti bolnicu i ode kući. Za porodicu je to bio trenutak koji je imao posebno značenje upravo zbog mjesta s kojeg je cijela priča krenula.

Kada je medicinska sestra stavila djevojčicu u Oksanine ruke, majka prema opisu događaja dugo nije uspijevala ništa reći. Solomia je još bila mala i osjetljiva, ali je disala i bila uz svoje roditelje. Njeni sitni prsti obuhvatili su majčin prst dok ih je Bogdan posmatrao i plakao.

Prije izlaska iz bolnice Oksana je zastala u hodniku kojim je ranije prošla pod potpuno drugačijim okolnostima. Prvi put je tim putem išla uvjerena da je pred njom posljednji susret s kćerkom. Sada je istim bolničkim prostorom prolazila noseći Solomiju sa sobom.

Ono što se dogodilo porodici nije promijenilo činjenicu da medicinska procjena pripada zdravstvenim stručnjacima niti roditeljski osjećaj može biti njena zamjena. U ovom slučaju, međutim, Oksanina sumnja bila je razlog da zatraži dodatnu provjeru u trenutku kada joj se učinilo da dijete pokazuje znak koji ranije nije bio uočen.

Za Solomiju je taj ponovni pregled otvorio mogućnost koja se samo nekoliko trenutaka ranije činila izgubljenom. Umjesto oproštaja kojim je trebala završiti priča jedne porodice, uslijedili su hitan transport, mjeseci intenzivne njege i, nakon duge neizvjesnosti, odlazak djevojčice kući sa roditeljima.