U današnjoj priči vam donosimo jednu jako tešku životnu priču koja je obišla cijeli svijet.Naime godina je bila 1999. kada je Olga Atkina, mlada žena iz Moskve, najavila porodici da odlazi na odmor sa svojim novim partnerom. Bila je nasmijana, zaljubljena i sigurna u to što radi. Spakovala je nekoliko haljina, kupaći kostim, ponijela pasoš, nešto nakita i otišla – i više se nikada nije vratila.
- Tog dana, kao da je izbrisana iz stvarnosti. Porodica i prijatelji nisu znali gdje je otišla, ni s kim, ni zašto. Odgovori su izostali decenijama, a misterija je ostala da živi kroz tišinu i pitanja.Njena kćerka, Ekaterina Kapkova, tada šestogodišnja djevojčica, odrasla je uz baku i djeda, dok joj je majka postajala sve dalja i nepoznatija figura. Rijetko se govorilo o Olgi. Svaki pokušaj da sazna nešto više završavao bi u suzama njene bake, koja bi samo rekla da je bolje da ne zna. Vremenom, Ekaterina je prestala da pita. Prihvatila je prazninu.
Sjećanja na majku bila su razlomljena, ali jedno je ostalo jasno: posljednji zagrljaj u julu, na vikendici, gdje joj je majka rekla da će možda doći sljedeći petak – a možda i neće. Nije došla, nikad više. Umjesto nje, stigle su godine tišine.Nekoliko sedmica prije nestanka, Olga je porodici spomenula da je upoznala mladića u koga se “jako zaljubila”. Međutim, odbijala je da ga predstavi. Ni brat ni otac nisu uspjeli dobiti više informacija – nije rekla njegovo ime, gdje ga je upoznala, čime se bavi, gdje živi. Svi pokušaji da saznaju bilo šta završavali su izgovorima. Iako je bilo očito da krije nešto, niko nije slutio razmjere onoga što slijedi.
- Jedina osoba koja je ikada vidjela tog čovjeka bila je porodična prijateljica Marina, koja je, sasvim slučajno, naišla na Olgu dok je stajala s njim ispred ulaza u zgradu. Nikada nije ušao u stan, nikada nije rekao riječ porodici. I to je bio posljednji dokaz njegovog postojanja – jedna sekunda susreta na ulici.
U danima pred nestanak, Olga je davala različite informacije različitim ljudima. Roditeljima je rekla da ide u Sankt Peterburg, prijateljici Marini da putuje u Soči, a bratu da ide u inostranstvo. U stvarnosti, niko nije znao kuda je pošla. Nestala je bez traga, a s njom i svi papiri, dokumenti, porodične fotografije, čak i slike njene kćerke. Nekoliko dana kasnije, podigla je sav novac sa računa i zatvorila bankovni račun.Potraga nije dugo trajala. Porodica se obratila policiji, raspitivali su se po bolnicama i mrtvačnicama, ali konkretnih rezultata nije bilo. Nije bilo svjedoka, nije bilo tragova. Ekaterina, tada još dijete, tugovala je bez odgovora, a kako su godine prolazile, naučila je da živi bez majke.
- Nakon smrti bake i djeda, Ekaterina je sasvim slučajno, pretražujući stare stvari, pronašla dokument koji će joj prvi put dati uvid u ono što se zaista dogodilo – sudska odluka o proglašenju smrti njene majke. Donijeta je kako bi se riješila imovinska pitanja, jer je polovinu stana pravno i dalje posjedovala Olga, iako je nestala dvanaest godina ranije. Sud je utvrdio da Olga nije promijenila pasoš, nije se udavala, nije otvarala bankovne račune, niti je ikada registrovala broj telefona – bar ne u Moskvi.
Ipak, Ekaterina nije mogla da se pomiri s tim. Počela je da se pita – da li je njena majka jednostavno odlučila da nestane, da se oslobodi svog identiteta i započne novi život? Ako nije pronađena mrtva, ako nema dokaza o smrti – možda ipak negdje živi, pod novim imenom, možda čak u nekom drugom dijelu Rusije. Možda ju je, kako sama kaže, na kraju stigla griža savjesti, ali se nije usudila vratiti.Njene riječi su pune tuge, ali i nade: “Mama, ako si negdje tamo – javi se. Tvoja kćerka, zet i unuka te čekaju.”
