U današnjem članku vam donosimo jednu jako bolnu i otresnu priču o ženi koja je imala jako teško iskustvo sa svekrvom.„Kažu ljudi – sve se zaboravi s vremenom. Ja ne zaboravljam. Pamtim decenijama kasnije“, započinje svoju priču Elena, Ruskinja koja već godinama živi u Srbiji, ali u mislima i dalje nosi tragove prošlosti.
- Danas ima skoro 50 godina, a iako se sa nostalgijom sjeća Rusije, postoji jedan trenutak kojeg ne voli prizvati u mislima – prva bračna noć. Ne zbog nečeg očekivanog, već baš zbog onoga na što, kako kaže, niko ne bi ni pomislio.
Elena i njen muž poznavali su se oduvijek – odrasli su kao komšije, gledali jedno drugo kroz prozor, dijelili ulice, uspomene i tišine. U mladosti je on bio njena simpatija, ali nikada nisu razmijenili ni poljubac. Odrasli su, svako otišao svojim putem, studirali u različitim gradovima, viđali se rijetko i usputno.
- Godinama kasnije, sudbina ih je spojila na jednom koncertu u rodnom gradu. U masi ljudi, ugledala ga je – i kao da vrijeme nije prošlo, zagrlio ju je snažno, poznato, kao da se nikada nisu razdvojili. Taj zagrljaj bio je, kako kaže, povratak kući. Neobično brzo, svega mjesec dana kasnije, zaprosio ju je, a ona je bez oklijevanja pristala.
Njihovo venčanje bilo je veliko, veselo i raskošno, kako su to njegovi roditelji željeli. Njenoj porodici, s druge strane, to nije bilo lako – njena majka je uzela kredit da bi im pružila makar simboličnu pomoć. Iako se radovala, nešto ju je mučilo. Primjećivala je da je njen vjerenik tih, zamišljen, ali nije postavljala pitanja. Osjećala je da ga još ne poznaje dovoljno da bi ga pritiskala.
- I konačno, došao je dan svadbe. 20. septembar. Gosti, muzika, pokloni, smijeh. Više od 150 zvanica, darovi u kristalu, srebru, novac u kovertama – sve je djelovalo kao bajka.
Te noći, dok se slavlje nastavljalo u dvorištu, njih dvoje su se povukli. U sobi je i dalje dopirala muzika, a Elena, emocionalno iscrpljena, brinula se kako će izgledati njihova prva bračna noć, s obzirom na to da je njen suprug bio prvi muškarac u njenom životu. No, on je samo zamolio da spavaju odvojeno jer je, navodno, umoran. Osjetila je da se iza toga krije više, ali nije pitala. Ćutala je.
- U ranu zoru, probudilo ju je kucanje na vrata. Ustala je zbunjena, još uvijek u polusnu, a s druge strane vrata stajala je njegova majka. Bez uvoda, direktno je rekla:
„Dajte mi novac od venčanja, treba mi 4600 rubalja.“
Elena je bila zatečena, zapanjena, ponižena. Okrenula se ka suprugu, koji je sjedio na krevetu – ćutke, sa strepnjom u očima. On je znao. On je očekivao ovo. Ona je posegnula za kesom s kovertama, istresla ih na krevet. Gledala je drhtave ruke svekrve kako para koverte, broji novac, odvaja „svoje“. Na kraju je, kao ostatak, ostavila njima ono što nije bilo „potrebno“.
- U svojoj bijeloj torbici Elena je imala novac od roditelja. Bila je srećna što im je to makar ostalo – dovoljno za kratko bračno putovanje.
Nakon svadbe, ispratili su rodbinu, odmarali, i već u utorak otputovali na more. Ali, slika svekrve, njen pohlepni pogled i tišina supruga u tim trenucima, urezali su se duboko. Iako je ljubav prema mužu ostala – jer ga je zaista voljela i voli ga i danas – ostao je gorak trag.
„Mislim da nikada sebi nije oprostio što je ćutao, što nije rekao roditeljima ‘ne’. I ja mu to ne mogu zaboraviti. Ne zbog novca – već zbog tišine kad je trebalo govoriti. To je bio trenutak kada sam se osjećala najusamljenijom u braku, i to već prve noći.“
Prošle su godine, ali ona i dalje pamti. Jer, kako sama kaže – „sve možda može da se zaboravi, ali ono kad se osjetiš sam na početku zajedničkog puta, to ostaje zauvek.“
