Nakon pet godina zatvora izbjegla je dvojicu muškaraca iz prošlosti: U posljednjem dokumentu otkrila je ime koje nije očekivala

Tridesetogodišnja Petra Varga izašla je iz zatvora nakon pet godina provedenih iza rešetaka, noseći sa sobom uspomene na izgubljenog djeda, prekinutu trudnoću i nasilje kojem je, prema vlastitoj ispovijesti, bila izložena tokom izdržavanja kazne. Pred zatvorskom kapijom čekala su je dvojica muškaraca koja su nekada imala posebno mjesto u njenom životu, ali su kasnije odigrala važnu ulogu u njenoj osudi. Međutim, Petra je već raspolagala dokumentima koji su ukazivali na moguće organizovanje napada u zatvoru, a posljednji službeni odgovor otkrio joj je podatak zbog kojeg je odlučila da se s njima ne susretne.

Snijeg je padao toliko snažno da su se ramena dvojice muškaraca pred zatvorskom kapijom ubrzo zabijelila. Viktor Jurić stajao je pored crnog Mercedesa, povremeno gledajući na sat, dok je Tomislav Borić čekao uz svoj Porsche s tamnim kišobranom u ruci. Obojica su posmatrala glavni izlaz, očekujući da će se svakog trenutka pojaviti žena koju su poznavali godinama. Nisu znali da ih Petra posmatra kroz prozor i da nema namjeru prići im.

Za nju taj susret nije predstavljao novi početak. Viktor je nekada bio čovjek kojeg je voljela i kojem je vjerovala, dok je Tomislav odrastao uz nju i pomagao joj tokom školovanja. Ipak, njihove uloge u događajima koji su prethodili njenom zatvaranju potpuno su promijenile način na koji ih je doživljavala. Viktor ju je nakon povrede svoje sestre predao policiji, a Tomislav je kao advokat zastupao oštećenu i pred sudom insistirao na ozbiljnosti Petrinog postupka.

Petra je tokom pet godina zatvora izgubila mnogo više od slobode. U pritvoru je doživjela gubitak trudnoće, a kasnije je, prema vlastitim navodima, bila izložena ponovljenim fizičkim napadima drugih zatvorenica. Posljednjih mjeseci kazne pokušavala je prikupiti dokaze o mogućoj povezanosti tih napada s osobama izvan zatvora. Upravo su ti dokumenti postali najvažniji dio njenog pokušaja da sazna ko je odgovoran za nasilje koje je pretrpjela.

Djetinjstvo obilježeno gubitkom roditelja i djedovom požrtvovanošću

Petra je odrasla u Osijeku, u porodici koja se rano suočila s teškim gubicima. Otac joj je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada je imala pet godina, a majka je nekoliko mjeseci kasnije otišla i više se nije vratila. Brigu o djevojčici preuzeo je njen djed Stjepan, čovjek skromnih prihoda koji je preživljavao skupljajući stari papir, karton i povratne boce. Popravljao je odbačene predmete i prodavao ono što je mogao, nastojeći unuci pružiti barem osnovne uslove za odrastanje.

Kada je Petra krenula u školu, preselili su se u malu kuću na rubu grada. Stjepan je govorio da tamo ima više mogućnosti za zaradu, ali je Petra kasnije shvatila da je preseljenje bilo povezano s njenim obrazovanjem. Djed je želio da pohađa bolju školu i dobije priliku koju on sam nikada nije imao. Uprkos oskudici, nastojao je ispuniti njene male želje kad god je mogao.

Posebno je pamtila srebrnastu kopču za kosu koju joj je kupio nakon što je vidio koliko joj se dopala ista takva ukrasna kopča kod druge djevojčice. Dugo je oklijevao pred trgovinom prije nego što je odlučio izdvojiti novac. Taj mali poklon Petra je čuvala godinama, jer je za nju predstavljao mnogo više od običnog ukrasa.

U sedmom razredu njenu sklonost matematici primijetila je nastavnica Mirjana Borić. Pomogla joj je da se prijavi za školske stipendije, a njen sin Tomislav, dvije godine stariji od Petre, povremeno joj je objašnjavao zahtjevnije zadatke. Stjepan je bio toliko zahvalan da je Mirjani ponudio novac, ali ga ona nije prihvatila. Zbog toga je subotom dolazio uređivati njeno dvorište i vrt.

Petra i Tomislav često su zajedno učili za stolom ispod oraha. Njihove porodice postale su bliske, a Mirjana se jednom čak našalila da bi jednog dana mogli postati rodbina. Stjepan se zbog tih riječi zbunio, smatrajući da između njihovih društvenih položaja postoji velika razlika. Petra tada nije mogla zamisliti da će upravo Tomislav, dječak koji joj je pomagao učiti, mnogo godina kasnije zastupati ženu zbog čijeg će povređivanja završiti u zatvoru.

Ljubav s Viktorom Jurićem i tragedija koja je promijenila sve

Kada je Petra primljena na fakultet, Stjepan je ponovo počeo brinuti o novcu. Jednog dana otišao je tražiti pozajmicu od poznanika, ne znajući da ga unuka prati. Petra je vidjela kako pred jednim čovjekom kleči i moli za pomoć. Taj prizor duboko ju je pogodio i tada je sebi obećala da će završiti školovanje, pronaći dobar posao i omogućiti djedu život bez svakodnevnog skupljanja boca.

Na prvoj godini fakulteta upoznala je Viktora Jurića, mladića iz jedne od imućnijih osječkih porodica. Njegovi roditelji posjedovali su građevinsku kompaniju, nekretnine i skupe automobile. Viktor je pokazivao veliko zanimanje za Petru i nastojao je osvojiti neobičnim gestama. Za jedan rođendan organizovao je svjetlosno iznenađenje s dvadesetak dronova koji su na nebu oblikovali srce i njeno ime.

Petra je povjerovala njegovim obećanjima da će je štititi. Upoznala ga je s djedom, koji je u početku bio oprezan prema imućnim ljudima, ali je nakon susreta stekao pozitivan utisak o mladiću. Ipak, savjetovao je unuku da nikada ne zaboravi sebe zbog ljubavi. Njegove riječi Petra će kasnije često pamtiti.

Tragedija se dogodila kada je Stjepan jednog jutra biciklom prolazio pored kuće porodice Jurić. Iz dvorišta je istrčao skupocjeni izložbeni pas Viktorove mlađe sestre Nevene. Prema iskazima svjedoka, Stjepan je pokušao izbjeći životinju, izgubio ravnotežu i glavom udario o rub pločnika. Zadobio je tešku povredu od koje je preminuo u bolnici.

Policijska obrada nije dala jasan zaključak o Neveninoj odgovornosti. Ona je tvrdila da je Stjepan vozio neoprezno, dok je porodica Jurić odbijala razgovore o naknadi štete. Petra je pokušavala postići barem priznanje da je pas istrčao iz njihovog dvorišta. Međutim, susret s Nevenom završio je ponižavajućim riječima o vrijednosti psa i života njenog djeda, nakon čega ju je Petra ošamarila.

Nekoliko dana kasnije Petra je ponovo otišla razgovarati s Nevenom, noseći pisane izjave dvojice susjeda. Tvrdila je da želi postići povlačenje navoda prema kojima je njen djed sam izazvao nezgodu. Međutim, razgovor je prerastao u svađu, a zatim i fizički sukob. Prema Petrinoj verziji događaja, Nevena je iz kuhinje uzela nož i krenula prema njoj.

Petra je tvrdila da je instinktivno uhvatila oštricu objema rukama kako bi se zaštitila. Tokom naguravanja Nevena je pala i zadobila ozbiljnu povredu. Kada je Viktor ušao, zatekao je sestru na podu i Petru s krvavim nožem u rukama. Njeni dlanovi bili su duboko posječeni, ali Viktor nije prihvatio njeno objašnjenje prije nego što ju je oborio na pod.

Sudski postupak završio je petogodišnjom zatvorskom kaznom

Petra je u vrijeme sukoba bila u desetoj sedmici trudnoće i nosila Viktorovo dijete. Pokušavala je objasniti da je postupala u samoodbrani, ali njene riječi nisu promijenile reakciju ljudi koji su se okupili nakon incidenta. Tomislav Borić stigao je ubrzo poslije Viktora i, vidjevši povrijeđenu Nevenu, također je posumnjao u Petrinu verziju događaja.

Policija je Petru odvela, a Tomislav je kasnije prihvatio zastupati Nevenu kao advokat. Tokom suđenja isticao je težinu povrede koju je njegova klijentica zadobila i tvrdio da je Petra prekoračila granice nužne odbrane. Petrina odbrana ukazivala je na duboke posjekotine njenih dlanova kao dokaz da je pokušavala zaustaviti oštricu. Sud je, međutim, zaključio da njena reakcija prema utvrđenim okolnostima nije ostala u zakonski dopuštenim granicama odbrane.

Petra je osuđena na pet godina zatvora zbog teškog nasilnog krivičnog djela. Presuda je za nju predstavljala potpuni slom dotadašnjeg života. Izgubila je djeda, našla se u sukobu s porodicom čovjeka kojeg je voljela i suočila se s dugogodišnjim odvajanjem od vanjskog svijeta. Posebno ju je pogodilo Tomislavovo držanje jer ga je poznavala još iz djetinjstva.

Nakon presude Tomislav joj je poručio da su posljedice rezultat njenih vlastitih odluka. Petra je kasnije opisivala kako je gledala njegove uredne cipele, pokušavajući u njemu prepoznati dječaka koji joj je nekada pomagao rješavati matematičke zadatke. Nije uspijevala povezati te dvije slike iste osobe.

Gubitak trudnoće dodatno je produbio njenu emocionalnu iscrpljenost. Petra je završila u bolnici nakon krvarenja, gdje su joj ljekari objasnili šta se dogodilo. Nije imala sigurnu medicinsku potvrdu da je određeni događaj izazvao gubitak trudnoće, ali je osjećala da je u kratkom periodu izgubila gotovo sve što joj je bilo važno.

U zatvoru se suočila s novim teškoćama. Prema njenoj ispovijesti, tokom prve godine druge zatvorenice često su je fizički napadale. Bila je povučena, nije imala porodicu koja bi je redovno posjećivala i teško je pronalazila zaštitu. Navodila je da su je gurale uza zid, vukle za kosu i udarale, a zbog pojedinih povreda morala je zatražiti medicinsku pomoć.

Sumnja da su napadi u zatvoru bili organizovani

U početku je Petra vjerovala da je postala meta zbog vlastite ranjivosti i izolovanosti. Međutim, s vremenom je primijetila određeni obrazac. Napadi su se, prema njenom zapažanju, često događali nakon posjeta ili telefonskih razgovora pojedinih zatvorenica. Ta podudarnost navela ju je da posumnja da nasilje možda nije slučajno.

Odlučila se približiti Renati, zatvorenici koja je imala značajan utjecaj među ostalima. Pomagala joj je oko svakodnevnih poslova i nastojala steći njeno povjerenje. Nakon određenog vremena Renata joj je rekla da neko izvan zatvora navodno plaća drugim ženama kako bi joj otežavale život. Prema njenim riječima, novac je dolazio preko čovjeka iz Osijeka koji je radio za imućnu porodicu.

Petra je odmah pomislila na Viktora. Zbog njihovog ranijeg sukoba i njegovog odnosa prema njoj nakon presude vjerovala je da bi mogao stajati iza napada. Ipak, u tom trenutku nije raspolagala dokazima koji bi potvrdili takvu sumnju. Renata joj nije mogla reći da je lično vidjela Viktora kako predaje novac, nego je govorila o posredniku i informacijama koje su kružile među zatvorenicama.

Od tada je Petra počela voditi detaljne bilješke. Zapisivala je datume napada, mjesta na kojima su se dogodili i imena osoba koje su mogle nešto vidjeti. Obraćala se zatvorskim službenicima, zdravstvenom osoblju i nadležnim nadzornim tijelima. Nisu svi njeni navodi odmah potvrđeni, ali je medicinska dokumentacija o povredama ostala sačuvana.

Tokom posljednje godine izdržavanja kazne dobila je pomoć u sastavljanju novih predstavki. Posebno važan korak bio je Renatin pristanak da napiše izjavu o navodnim isplatama pojedinim zatvorenicama. U toj izjavi spomenula je Zlatka Radana, vozača i povremenog saradnika Viktorove porodice, kao osobu koja je navodno posredovala u prenosu novca.

Petra je tu informaciju proslijedila nadležnim organima. Nije znala hoće li Renatina izjava biti dovoljna da se utvrdi odgovornost, ali je smatrala da konačno ima više od vlastitih sumnji. Uz medicinske nalaze i zabilješke o napadima sada je postojala i pisana izjava osobe koja je tvrdila da poznaje način organizovanja isplata.

Posljednja omotnica promijenila je ono u šta je Petra vjerovala

Kada je konačno došao dan izlaska iz zatvora, Petra je imala samo malu torbu. U njoj je nosila nekoliko komada odjeće, kopije zdravstvenih nalaza i staru srebrnastu kopču koju joj je djed kupio dok je bila djevojčica. Taj predmet ostao je jedna od rijetkih materijalnih uspomena na čovjeka koji ju je odgojio.

Zatvorska službenica poželjela joj je da pokuša započeti novi život. Petra je kratko zahvalila, ali je kroz prozor već vidjela Viktora i Tomislava kako čekaju ispred kapije. Nije željela razgovarati s njima niti slušati eventualna objašnjenja. Zamolila je da joj omoguće izlazak na sporedna vrata, kako bi izbjegla susret.

Kada se našla na ulici iza zatvora, snijeg joj je padao po licu. Zastala je i iz torbe izvadila omotnicu koju joj je službenica predala zajedno s ostalim dokumentima. U njoj se nalazio odgovor na njenu posljednju predstavku, povezanu sa sumnjama u organizovanje napada tokom izdržavanja kazne.

Na drugoj stranici odgovora nalazio se podatak koji Petra ranije nije imala. Tokom provjere utvrđeno je da je Zlatko Radan u periodu prvih napada više puta uplaćivao novac na račun bliske rođakinje jedne od zatvorenica. Time je potvrđeno postojanje određenih finansijskih transakcija o kojima je ranije govorila Renata, iako je njihovu stvarnu svrhu još trebalo utvrditi.

Još važniji bio je podatak iz priložene komunikacije. Prema sadržaju dokumenata, osoba koja je Zlatku Radanu davala upute nije bila Viktor Jurić, kako je Petra godinama pretpostavljala. U komunikaciji se pojavljivalo ime advokata Tomislava Borića, njenog nekadašnjeg školskog prijatelja i čovjeka koji je zastupao Nevenu tokom sudskog postupka.

Petra je dugo gledala u dokument. Prisjećala se Tomislava iz školskih dana, njegovih objašnjenja matematičkih zadataka i vremena provedenog u dvorištu njegove majke Mirjane. Pred očima joj se ponovo pojavila slika djeda Stjepana kako uređuje vrt iz zahvalnosti za pomoć koju je njegova unuka dobivala. Bilo joj je teško pomiriti te uspomene s informacijama koje je upravo pročitala.

Dokumenti nisu značili da je Tomislavova odgovornost pravosnažno utvrđena, ali su otvorili potpuno novi pravac provjere. Petra je sada imala razlog da preispita svoju raniju pretpostavku da je Viktor bio osoba koja je organizovala nasilje. Podatak je bio posebno uznemirujući zato što je Tomislav upravo tog trenutka stajao pred glavnim ulazom zatvora i čekao da je odveze kući.

Petra je pažljivo vratila dokumente u omotnicu, zatvorila torbu i nastavila hodati kroz snijeg. Nije željela donositi odluke na osnovu bijesa niti ponovo dopustiti da je emocije navedu na postupak zbog kojeg bi mogla izgubiti slobodu. Znala je da će sadržaj omotnice morati biti dodatno provjeren kroz nadležne postupke, ali je istovremeno osjećala da je njena potraga za odgovorima tek tada dobila novi smisao.

Iza nje su ostali zatvorski zidovi, a ispred glavne kapije dvojica muškaraca koji nisu znali kojim je putem otišla. Petra nije osjećala potrebu da im se javi. U maloj torbi nosila je uspomenu na djeda i dokumente koji su mogli pomoći da se rasvijetle događaji iz proteklih pet godina. Najvažnije joj je bilo da, nakon svega što je izgubila, konačno sama odlučuje o narednim koracima.