Rečeno joj je da obje bliznakinje imaju Daunov sindrom — krenula je iz bolnice, a onda ju je medicinska sestra zaustavila

Nakon mjeseci u kojima je zamišljala trenutak kada će prvi put zagrliti svoje dvije djevojčice, majka se poslije poroda suočila s viješću da je kod obje bebe utvrđen Daunov sindrom. Preplavljena strahom i uvjerena da neće moći odgovoriti na sve što ih čeka, potpisala je dokumente i krenula iz bolnice. Gotovo je stigla do automobila kada je za njom potrčala medicinska sestra s informacijom koja je potpuno promijenila način na koji je gledala odluku donesenu samo nekoliko minuta ranije.

Tijekom trudnoće zamišljala je potpuno drukčiji početak majčinstva. U njezinim mislima postojala su dva novorođena lica položena na prsa, dva plača koja će čuti nakon poroda i njezin suprug Brajan koji će biti uz nju dok zajedno pokušavaju shvatiti da su postali roditelji blizanki. Ništa je nije pripremilo za tišinu koja je zavladala u rađaonici.

Liječnik je pogledao medicinsku sestru, a ona je skrenula pogled. Ubrzo je majci priopćeno da je kod obje djevojčice utvrđen Daunov sindrom. Medicinsko osoblje pokušavalo joj je objasniti što ta dijagnoza može značiti za budućnost djece, no ona je u tom trenutku jedva pratila njihove riječi. Strah je potisnuo gotovo sve ostalo.

Odluka donesena nekoliko trenutaka nakon šoka

Nije bila ravnodušna prema djevojčicama. Upravo suprotno, u nekoliko sekundi počela je zamišljati odgovornost, moguće zdravstvene probleme i budućnost koja je odjednom izgledala potpuno drukčije od one koju je mjesecima planirala. Najviše ju je progonila misao da možda neće biti dovoljno snažna za ono što ih očekuje.

U tom stanju potpisala je dokumente i rekla da nije sposobna odvesti djevojčice kući. Nakon toga krenula je prema izlazu iz bolnice. Dok je prolazila hodnikom, iza sebe je čula njihov plač, ali je nastavila hodati pokušavajući samu sebe uvjeriti da je odluka već donesena.

Govorila si je da će možda neka druga obitelj djevojčicama pružiti ono za što je ona u tom trenutku vjerovala da sama ne može. Ipak, svaki korak prema parkiralištu bio je teži od prethodnog.

Na parkiralištu su joj se ruke toliko tresle da je jedva držala ključeve automobila. Bila je gotovo kod vozila kada je iza sebe začula nečiji glas. Medicinska sestra trčala je prema njoj, vidljivo uznemirena.

Majka je prvo pomislila da ju medicinska sestra želi nagovoriti da se vrati i promijeni odluku. Međutim, izraz njezina lica pokazivao je da je razlog dolaska drukčiji. Postojala je informacija koju joj ranije nitko nije rekao.

Jedna obitelj željela je samo jednu djevojčicu

Prema onome što joj je objašnjeno, bračni par koji je gotovo tri godine čekao dijete već je preko agencije za posvajanje kontaktirao bolnicu. Bili su spremni prihvatiti jednu od blizanki, u dokumentaciji označenu kao Djevojčica A.

Majka je odmah postavila pitanje o drugoj bebi. Odgovor nije stigao jednako brzo. Par, kako joj je rečeno, nije bio spreman odgajati dvoje djece s posebnim potrebama, pa bi druga blizanka trebala biti smještena u hraniteljsku obitelj dok se za nju ne pronađe druga mogućnost.

Do tog trenutka majka je svoj odlazak pokušavala opravdati mišlju da obje djevojčice predaje ljudima koji će možda biti sposobniji pružiti im ono što trebaju. Sada je prvi put shvatila da njezina odluka ne znači nužno da će sestre ostati zajedno.

Pred očima joj se pojavila mogućnost o kojoj dotad nije razmišljala. Jedna djevojčica mogla bi odrastati s jednom obitelji, dok bi druga možda mjesecima ili dulje čekala nekoga tko će je prihvatiti. Dvije bebe koje su zajedno provele trudnoću mogle bi od prvih dana života krenuti potpuno odvojenim putevima.

Ključevi su joj ispali na asfalt. Umjesto da otvori automobil, zamolila je medicinsku sestru da je odvede natrag na odjel.

Povratak do krevetića promijenio je perspektivu

Kada se vratila na porodiljni odjel, Brajan je stajao kod pulta za medicinske sestre. Vidjevši suprugu, djelovao je kao da mu je laknulo, ali ona u tom trenutku nije željela razgovarati ni o čemu drugom. Odmah je pitala gdje su njihove kćeri.

U odjelu za novorođenčad ugledala je dva mala krevetića postavljena jedan pokraj drugoga. Na njima su stajale hladne medicinske oznake — Djevojčica A i Djevojčica B. Prvi put otkako joj je priopćena dijagnoza prestala je pokušavati zamisliti kako će njihov život izgledati za deset ili dvadeset godina.

Ispred nje više nisu bile buduće terapije, pregledi i problemi kojih se bojala. Bile su dvije male bebe.

Zatražila je da ih uzme u naručje. Nekoliko trenutaka poslije sjedila je s jednom djevojčicom uz jednu stranu prsa, a drugom uz drugu. Bile su tople, male i gotovo nevjerojatno lagane. Kada je jedna tiho zaplakala, druga je okrenula glavu prema zvuku svoje sestre.

Brajan je stajao na vratima i ispričao joj se. Kada ga je upitala je li znao da postoji obitelj zainteresirana samo za jednu djevojčicu, odgovorio je da nije. Povjerovala mu je, ali to nije uklonilo ljutnju koju je osjećala prema cijeloj situaciji, a posebno prema samoj sebi.

Priznala je da se uplašila. Brajan joj je rekao da se i on bojao. Tada je prvi put naglas priznala ono što je počela razumijevati: odluku koja je mogla odrediti čitav ostatak njezina života donijela je dok je bila u stanju potpune panike.

Dokumenti su već bili potpisani

Petnaestak minuta poslije stigla je socijalna radnica, gospođa Kol. Objasnila je da stvar nije moguće jednostavno vratiti na početak jer su dokumenti već potpisani, a postupak smještaja djevojčica u hraniteljsku obitelj bio je pokrenut. Prvo je trebalo utvrditi što je točno potpisano i koje je korake moguće pravno opozvati.

Majka je inzistirala na jednome: nije željela da djevojčice budu razdvojene. Kada ju je gospođa Kol upitala je li upravo strah od njihova razdvajanja jedini razlog zbog kojeg se predomislila, odgovorila je da nije.

Mogućnost da sestre završe u različitim obiteljima samo joj je pomogla razumjeti nešto dublje. Čak i dok je hodala prema automobilu pokušavajući se uvjeriti da ih predaje nekome drugome, u sebi ih nije prestala smatrati svojim kćerima.

Dok je ljubila jednu djevojčicu u čelo, a zatim drugu, rekla je ono što joj je u tom trenutku postalo najvažnije.

Zatim je jasno rekla da su obje njezine kćeri. Brajan je iza nje počeo plakati.

Sljedećih nekoliko dana nije donijelo jednostavno rješenje. Uslijedili su razgovori, procjene i sastanci sa savjetnicima. Majka je morala objasniti zašto je prvotno otišla, što se u međuvremenu promijenilo, kakvu podršku ima i kako planira reagirati u trenucima kada briga o dvije djevojčice postane iznimno zahtjevna.

Nije pokušavala tvrditi da će sve biti lako. Znala je da je čekaju novi strahovi i trenuci u kojima će ponovno sumnjati u sebe, ali više nije željela donositi odluke samo zato što se uplašila budućnosti koju još nije ni počela živjeti.

Tri dana kasnije gospođa Kol ponovno se pojavila s fasciklom u rukama. Dostavljeni dio priče prekida se upravo u trenutku kada je socijalna radnica trebala priopćiti što je utvrđeno, pa konačan ishod postupka u izvornom tekstu nije naveden.