U daanšnjem članku vam donosimo vijest koja je šokirala mještane jednog gradića u Tuurskoj. Naime nakon suše desilo se da je nakon 70 ggodina na površinu izronilo groblje.
- Suša je još jednom pokazala svoju snagu, i to na način koji je u Turskoj probudio uspomene stare više od sedam decenija. U Adani, na jugu zemlje, izronilo je groblje naselja Topalak, koje je još pedesetih godina prošlog vijeka potopljeno izgradnjom brane Sejhan.
Stanovnici tog kraja, iznenađeni prizorom, okupili su se pored mahovinom prekrivenih spomenika da bi se pomolili za duše svojih predaka.
Brana Sejhan sagrađena je 1956. godine, kada je rijeka istog imena preusmjerena u veliki rezervoar. Cilj je bio obezbijediti vodu za navodnjavanje i električnu energiju, ali posljedica je bila potapanje cijelih područja, uključujući i groblje Topalaka. Od tada je ono bilo skriveno pod jezerskom površinom, sve dok aktuelna suša nije snizila nivo vode na svega 16 odsto kapaciteta. Povlačenjem jezera, obala se pomjerila više od pola kilometra, otkrivajući prostor za koji su mnogi mislili da je zauvijek nestao.
- Ono što se pojavilo na dnu rezervoara bio je prizor koji je i dirljiv i zastrašujući u isto vrijeme. Nadgrobni spomenici, obrasli mahovinom i vremenom gotovo nečitljivi, ponovo su ugledali svjetlo dana. Stanovnici su požurili da posjete mjesta gdje počivaju njihovi preci, donoseći cvijeće, paleći svijeće i izgovarajući molitve koje nisu mogli izreći decenijama.
Faruk Ajdin, ribar iz tog kraja, kazao je da su posljedice suše svima očigledne, ali da ovaj događaj ima posebnu emotivnu težinu. “Ove godine suša je bila mnogo jača. Voda se povukla i groblje je ponovo izronilo. Mi ribari trpimo gubitke jer nema dovoljno vode za ribu, ali najjači osjećaj danas je onaj prema našim precima. Kada se pojavilo groblje, svi smo otišli da se pomolimo. To je trenutak koji podsjeća koliko su priroda i ljudska sjećanja povezani.”
Sličnu emociju podijelila je i Neslihan Čam. Ona kaže da među grobovima nema njenih najbližih, ali da tamo leže preci i rodbina starijih generacija. “Kada su grobovi izronili, odmah smo otišli da se pomolimo. Kada se voda vrati, opet nestanu. Neki čak koriste čamce kako bi se približili i ostavili molitvu.”
- Ovaj neobični prizor ne govori samo o prošlosti jednog naselja, već i o aktuelnim problemima koji muče širu zajednicu. Suše u Turskoj posljednjih godina sve su češće i ozbiljnije. Poljoprivreda trpi ogromne gubitke, ribari ostaju bez izvora prihoda, a zajednice se suočavaju s nestašicama vode. Groblje koje se pojavilo iz dubina jezera postalo je, na neki način, simbol upozorenja da se priroda ne može zanemarivati.
Na fotografijama objavljenim u turskim medijima jasno se vidi kako nadgrobni spomenici vire iz ispucale zemlje, okruženi muljem i ostacima vode. Za neke, to je podsjetnik na krhkost ljudskih tvorevina pred silom prirode; za druge, prilika da obnove vezu sa onima kojih više nema. U oba slučaja, događaj je ostavio dubok utisak na zajednicu.
Priče poput ove pokazuju koliko je suša globalni problem, ne samo lokalni. Stručnjaci ističu da klimatske promjene povećavaju učestalost i intenzitet ovakvih pojava, a područja koja zavise od brana i rezervoara najviše osjete posljedice. Kada se voda povuče, otkriva se ne samo suha zemlja, već i istorija koja inače leži zakopana ispod površine.
- U razgovorima mještana osjeti se mješavina tuge i ponosa. Tuge jer su prisiljeni da gledaju kako prirodne nepogode ugrožavaju njihov život i egzistenciju. Ponos jer su uspjeli sačuvati sjećanje na svoje pretke i ponovo, makar na kratko, stajati uz njihove grobove. Za mnoge, taj trenutak bio je duhovno iskustvo – povratak korijenima koji podsjeća da nijedna sila, pa ni voda, ne može izbrisati ono što se prenosi u srcima.
U širem smislu, priča o groblju izronilom kod Adane otvara pitanje odnosa ljudi i prirode. Brane su donijele napredak, ali i potopile sela, domove i groblja. Sada, kada voda nestaje, sve što je bilo skriveno ponovo izlazi na površinu. To je surova lekcija o ciklusu života i smrti, ali i o tome da priroda uvijek nađe način da podsjeti čovjeka na njegovu ranjivost.
- Za one koji su došli da se pomole, ovaj trenutak ostaje zapisan kao poseban susret prošlosti i sadašnjosti. Kada se jezero ponovo napuni, grobovi će nestati, ali uspomene na ovaj događaj ostaće urezane u kolektivno pamćenje Topalaka. A sve je, kažu mještani, počelo – sušom.
