Prošlo je 28 godina od smrti princeze Dajane, a uspomena na „kraljicu srca“ i dalje ne blijedi. Te noći, 31. avgusta 1997. u Parizu, Mercedes kojim je upravljao Henri Pol uletio je u podvožnjak dok je pokušavao da izbjegne paparace. Na mestu su poginuli vozač i Dajanin partner Dodi Al Fajed; jedini preživeli bio je telohranitelj Trevor Ris-Džons.
- Dajana je, uprkos intervenciji ekipa koje su stigle za nekoliko minuta, podlegla teškim unutrašnjim povredama četiri sata kasnije u bolnici. Čitava drama, od sudara do poslednjeg daha, postala je dio globalnog kolektivnog pamćenja u kojem se miješaju tuga, šok i vječna pitanja bez konačnog odgovora.
Svedoci sa mjesta nesreće opisivali su haotične prizore: polusrušeni prednji dio automobila, treperava svjetla hitnih službi i ženu na zadnjem sjedištu koja je tiho dozivala Dodija. Vatrogasci navode da je u prvim minutama disala i govorila, da su je držali za ruku i pokušavali da je umire. Jedan od njih je kasnije svjedočio kako je, masirajući joj srce, na trenutak osjetio nadu – činilo mu se da se vraća dah. Ali unutrašnje krvarenje i povrede grudnog koša i glave presudile su mnogo brže nego što su ljekari mogli da zamisle.
- U satima koji su uslijedili, nastao je institucionalni i emotivni potres. Kraljevska porodica obaviještena je u gluho doba noći; tadašnji princ Čarls i kraljica Elizabeta II saznali su oko tri ujutru. Elizabeta je, svjesna razmjera tragedije, predložila da se prinčevi Vilijam i Hari ne bude odmah. Čarls je shvatio da će javnost tražiti krivca, strahujući i za sam legitimitet monarhije, dok je britanski narod, pa i svijet, bdio pred ekranima u neverici. U Londonu je zavladao muk koji se mjerio šuštanjem cvijeća ostavljenog ispred kapija palate.
Sahrana 6. septembra 1997. bila je istorijski trenutak: počasna kolona, tišina koja sječe dah, zastava nad Bakingemskom palatom spuštena na pola koplja – prvi put u istoriji. Milioni su pratili prenos širom svijeta, a scena u kojoj se kraljica poklonila pred kovčegom svoje snahe upisala se kao simbol priznanja jedne narodne ljubavi koja je prevazilazila protokol. Od tog dana, Dajanina priča dobila je mitsku dimenziju – sa svim kontradikcijama jedne javne figure koja je spajala toplinu, hrabrost i sopstvene rane.
Tokom godina, svjedočenja očevidaca povremeno su izlazila u javnost i dopunjavala mozaik. Ljekar koji se zatekao slučajno, vraćajući se s proslave, ocijenio je na licu mjesta da su dvije osobe mrtve, dok su Dajana i telohranitelj pokazivali znake života. Rekao joj je da je ljekar, da će sve biti u redu, nadajući se da će preživjeti. Tek kasnije, kada su se lica i imena složila, shvatio je koga je pokušao da umiri pored hladnih zidova pariskog tunela.
- U domaćoj javnosti, RTS (domaći izvor) godinama podsjeća na tok događaja: od bjekstva iz hotela „Ritz“ i presjedanja u drugi automobil, do ulaska u tunel Alma i smrtonosnog udara. U emisijama i tekstovima posvećenim godišnjicama tragične noći, urednici i sagovornici često naglašavaju da je kombinacija brzine, pritiska paparaca i nepažnje stvorila savršenu oluju u kojoj je jedan kratki tunel postao granica između života i legende. Upravo ta precizna rekapitulacija čuva fokus na činjenicama, ne dozvoljavajući da preovladaju mitovi.
Sličnu liniju drže i Blic (domaći izvor) i njegove rubrike o istorijskim događajima, u kojima se hronologija nesreće iznova rekonstruiše: minut po minut, od polaska do sudara, uz podsjećanje na to kako su se vijesti raznosile faksom, preko radija i rane kablovske. Posebno se izdvaja način na koji je javnost reagovala – spontani memorijali, beskrajne aleje cvijeća i plišanih igračaka, suze neznanaca. U tim podsjećanjima, Blic često naglašava i Dajanin humanitarni rad, pa tragedija dobija širi kontekst: ono što je ostalo iza nje nisu samo fotografije, već globalna promjena empatije prema marginalizovanima.
- I N1 (domaći izvor) redovno prati godišnjice, donoseći interpretacije o tome kako su događaji iz 1997. uticali na odnose u kraljevskoj kući, na javni imidž Čarlsa i Kamile, kao i na kasnije stavove Vilijama i Harija prema medijima. U tim analizama, naglasak je na lekcijama koje je monarhija izvukla: transparentniji odnos prema javnosti, brža reakcija u kriznim situacijama i razumijevanje emotivne inteligencije naroda, koju je Dajana, više nego iko drugi u Windsorima, umjela da dotakne.
Danas, kada se priča o Dajani, ne govori se samo o noći u Parizu. Govori se o majci koja je sinove učila da grle ljude bez rukavica protokola, o ženi koja je svojim prisustvom u hospicijima i kampanjama protiv mina mijenjala percepciju javnih ličnosti. Govori se i o mekanim, intimnim trenucima: ruci koja stisne dlan nepoznate osobe, osmijehu koji spušta barijere, suzi koju kamera ne uspije da sakrije. Zbog toga i nakon gotovo tri decenije ostaje osjećaj nedovršenosti – kao da je svijet ostao uskraćen za još mnogo dobrih djela.
- Istovremeno, teorije zavjere ne prestaju da kruže. Jedni insistiraju da je sve bila nesreća, drugi traže skriveni plan. Ipak, među profesionalcima koji su te noći radili svoj posao – vatrogascima, ljekarima, policajcima – preovlađuje trezven pogled: prebrza vožnja, pritisak javnosti i loše odluke sabrali su se u sekundama koje niko nije mogao da vrati. Taj zaključak ne guši tugu, ali je usmjerava ka naučenim lekcijama.
Kada se završi svaka godišnjica i utihnu dokumentarci, ostaju sinovi. Njihove izjave, diskretne i odmjerene, svjedoče o trajnom privatnom gubitku koji se ne može izmjeriti naslovnicama. U tim kratkim rečenicama osjeća se najvažnije: majka koja je bila utočište, a ne samo ikona. Možda je upravo to razlog što Dajana ostaje vječna – jer je izvan titula i protokola pokazala kako izgleda dostojanstvo koje grli, a ne uzvisuje.
Na kraju, priča o princezi koja je poginula bježeći od objektiva nije samo priča o smrti. To je priča o cijeni slavnog života, o granici između javnog i privatnog, o njenoj borbi da u krutom sistemu zadrži toplinu i autentičnost. Dajana je sahranjena 6. septembra 1997, ali je mit o njoj nastavio da raste, ostavljajući generacijama da iznova otkrivaju zašto je jedna princeza postala simbol ljudskosti – i zašto se, čak i 28 godina kasnije, o njoj govori u sadašnjem vremenu.
