Smrt voljene osobe uvijek donosi neizmjernu bol, ali ponekad ono što dolazi poslije može biti još teže i nepravednije. Upravo to je doživjela Emily Miller kada je izgubila svog oca Richarda.
- Umjesto da tugom zatvori jedno poglavlje i pronađe mir, morala je da se suoči sa poniženjem, manipulacijama i pokušajem da bude potpuno izbrisana iz očevog života – od strane maćehe Claire, žene koja je trebala da joj bude podrška, a ne neprijatelj.
Veče prije sahrane, Emily je zamolila Claire da joj dozvoli da nekoliko minuta provede pored očeve postelje i šapne mu posljednje zbogom. Umjesto saosjećanja, naišla je na zid hladnoće. Claire je stajala na vratima kao stražar, čvrsto držeći kvaku i kratko izgovorila da Richard odmara. U tom trenutku, Emily se osjetila ne kao kćerka koja traži oproštaj, već kao uljez kojem je pristup zabranjen.
U sebi je ponavljala da će barem tokom čitanja testamenta osjetiti da i dalje pripada, vjerujući da će tu dobiti potvrdu da je njen otac nije zaboravio.Sedmicu kasnije, stigla je u kancelariju poznate advokatske firme Harper & Lowe u Bostonu. Atmosfera je bila hladna i stroga: zidovi od orahovine, masivan mahagonijski sto i starinski sat čiji otkucaji su se jedini čuli. Emily je sjedila u crnini i čekala početak. U tom trenutku ušla je Claire, obučena u tamnoplavo odijelo i s osmijehom punim samopouzdanja. Hodala je kao kraljica koja dolazi da uzme ono što joj pripada.
Kada je Emily ustala da uđe u salu, Claire joj je presjekla put i rekla: „Ovaj sastanak je samo za nasljednike.“ Te riječi pogodile su je poput udarca. Ona, jedina očevа kćerka, odjednom nije bila prepoznata kao nasljednik.
- Emily nije željela scenu. Umjesto toga, izvadila je kovertu koju joj je otac dao nekoliko mjeseci prije smrti i predala je advokatu Thomasu Harperu. On je otvorio dokument i počeo da čita. Lice mu se promijenilo, Claire je to primijetila i osmijeh joj je počeo da blijedi.
- Radilo se o ovjerenom dodatku testamentu, datiranom šest mjeseci ranije. U njemu je jasno stajalo da Emily ima puno pravo učestvovanja u svim postupcima vezanim za ostavinu, kao i tačno navedeno nasljedstvo. Claire je bila šokirana i pokušala osporiti dokument, ali Harper je naglasio da je sve ovjereno i potvrđeno svjedocima.
Po prvi put, Emily je vidjela Claire zbunjenu i nesigurnu. Godinama ju je držala podalje od oca, prekidala pozive, govorila da spava i da ne treba da ga opterećuje. Emily je shvatila da je otac znao za te manipulacije i upravo zato je ostavio dodatak testamentu – da je zaštiti i da joj pokaže da je nije zaboravio.
U dokumentu je stajalo da će kuća u Cambridgeu biti prodata, a prihod ravnomjerno podijeljen između nje i Claire. Investicioni računi trebali su biti podijeljeni napola, a čak su i porodične dragocjenosti bile raspoređene s velikom pažnjom. Claire je pokušala da se odbrani tvrdnjom da je ona bila ta koja je brinula o Richardu, dok je Emily jedva dolazila. Tada je Emily mirno odgovorila da joj Claire nikada nije dozvoljavala da ga posjećuje. U sobi je zavladao težak muk.
U narednim sedmicama Claire nije odustajala. Angažovala je advokate, tvrdila da je Richard bio slab, da je Emily manipulisala njime, da nije znao šta potpisuje. Ali dokazi su bili jasni. Medicinske procjene su pokazale da je bio potpuno priseban, a svjedoci su potvrdili njegovu volju. Korak po korak, istina je izlazila na površinu.
- Emily je tih noći teško spavala, mučila ju je krivica zbog propuštenih trenutaka s ocem. Ali svaki put se prisjećala njegovog dodatka testamentu. On je znao i na taj način joj dao najveći dar – priznanje da je uvijek bila njegova kćerka.
Jednog dana, ispred suda, Claire ju je presrela. Izgledala je iscrpljeno i ogorčeno. Rekla je da ju je Richard volio i da je nju izabrao, ne Emily. Ona je mirno odgovorila da nikada nije tvrdila suprotno, ali da ju je otac ipak zapamtio i da to Claire nikako ne može prihvatiti. U njenim očima tada je po prvi put vidjela strah.
Konačna presuda potvrdila je dodatak. Imovina je podijeljena tačno kako je Richard zapisao. Claire je dobila svoj dio, ali je izgubila moć koju je pokušavala zadržati. Emily je tada otišla u očevu radnu sobu, prostor u koji nije smjela u posljednjim mjesecima njegovog života. Knjige su i dalje mirisale na cedar, a na stolu je pronašla uramljenu svoju fotografiju iz školskih dana. Bio je to tihi, ali jasan znak da je otac mislio na nju do samog kraja.Suze su joj ispunile oči, ali ovaj put nisu bile samo od tuge, već i od olakšanja i mira. Nakon svega, napokon je mogla šapatom izgovoriti:„Zbogom, tata.“
