U današnjem članku vam donosimo jednu bolnu ispovijest žene koja je doživjela strašno iskostvo.Naime umjesto rođendanskog poklona ona je od supruga dobila kovertu u koj želi razvod braka.
- Kada ljubav prestane da postoji, a to osjeti samo jedna strana, nastaje praznina koju ništa ne može odmah popuniti. Razvod tada ne izgleda kao oslobađanje, već kao bolan udarac koji pogađa iznenada, bez upozorenja. Takav je bio i slučaj jedne žene iz Australije, koja je za magazin ispričala svoju priču o braku koji je vjerovala da je snažan, dok je njen suprug u tišini planirao kraj.
Njihova ljubavna priča trajala je dvanaest godina, od čega su deset proveli u braku. Ona – racionalna, posvećena, praktična. On – emotivan, umjetnički nastrojen, nestalan u raspoloženjima. Iako različiti, činilo joj se da se dopunjuju. Vjerovala je u njih. U njega. I što je još važnije, nikada nije sumnjala u to da su oboje u tom odnosu podjednako prisutni.
- Nosila je finansijski teret kuće, bez žaljenja. Željela je da ga podrži, da mu omogući da stvara. Bila mu je oslonac. I kada je prije tri godine prvi put rekao da više nije siguran u brak, nije ga pustila. Uvjerila ga je da vrijedi pokušati, da odu na bračno savjetovanje, da ne odustaju. Vjerovala je da su kroz krizu prošli i da su se ponovo pronašli. Bila je sigurna da ih je ta faza ojačala.
Deseta godišnjica braka za nju je bila simbol novog početka. Pripremila je večeru u omiljenom restoranu, sve je osmislila s nadom u večer punu bliskosti. A onda, dok su naručivali piće, iz džepa joj je pružio kovertu. Pomislila je – čestitka. No, unutra su bili papiri za razvod.
- Uslijedio je šok. On je mirno, gotovo ravnodušno, izgovarao rečenice koje su razarale njen svijet. Rekao je da je nesretan, da želi novi početak. I da postoji druga žena – Marisa, dalja rođaka i porodična prijateljica. Osoba koja je uvijek bila prisutna, a čiju bliskost je ranije opravdavala kao nebitnu. Tek sada je sve dobilo smisao – svi ti trenuci, tišina, odsutnost.
Te noći, slomljena i emocionalno uništena, otišla je iz restorana. On je krenuo za njom, pokušavajući da objasni, ali objašnjenja nisu bila dovoljna. Vozio ju je kući dok je plakala, a sve što je mogao reći bilo je: „Žao mi je. Biće ti bolje bez mene. I dalje te volim – kao prijatelja.“
- Kakav je to prijatelj koji ti u koverti uruči kraj života koji si gradila? Koji ti oduzme priliku da se pripremiš, da shvatiš šta se dešava? Da bar kaže da postoji problem. Umjesto toga, ti si mislila da se zbližavate, dok je on već planirao svoj izlaz.
Nakon toga danima nije ustajala iz kreveta. Tuga, sram, poniženje – sve se sručilo na nju. Jedina misao koja joj je davala snagu bila je da nisu imali djecu. Nije morala da ga gleda više, nije morala da bude vezana. Marisa ju je blokirala. Ostala je bez odgovora, bez zatvaranja, samo sa prazninom.
- Najveći bol bio je u tome što je dala sve. Borila se, radila, bila uz njega. A on je, dok je ona pokušavala da ga razumije i sačuva ono što imaju, već birao novu osobu i novi život. Pripremio je sve – i izlaz, i novu ljubav. A njoj ostavio pepeo prošlosti.
Danas pokušava da se ponovo izgradi. Da nauči kako da vjeruje sebi. Da tuđa odluka ne znači njen kraj. Da jedno „ne“ ne znači kraj vrijednosti koju ima kao žena, partnerka, osoba. Ali rana je tu. I još boli.Nekad ljubav ne umre istovremeno. Nekad jedno srce nastavi da voli, dok drugo već pakuje kofere. I upravo ta tiha, jednostrana smrt ljubavi – ona najviše boli.
