U svijetu glume, gdje se slava i zaborav često smjenjuju brže nego scene na platnu, rijetko se čuje priča koja ostaje živa i autentična decenijama. Takva je upravo priča Alena Nurija, francuskog glumca koji je, zahvaljujući neplaniranom susretu na obali i ljubavi prema zemlji koja mu je postala druga domovina, ostao duboko povezan s prostorima bivše Jugoslavije – a posebno sa Srbijom.
- Iako je u mladosti važio za tipičnog “holivudskog frajera” koji je osvajao žene širom Evrope, sudbina je imala drugačije planove. Nakon što je doživio manji profesionalni zastoj u Francuskoj, odlučio je da ode na odmor u Jugoslaviju – ni ne sluteći da će mu to putovanje promijeniti život. Na jednoj od pustih plaža slučajno je sreo poznatog sovjetskog glumca Sergeja Bondarčuka, koji mu je tada predložio da snimi film “Vrhovi Zelengore”. Bez mnogo razmišljanja, Nuri je pristao, i time započeo novu fazu svoje karijere koja će ga povezati s balkanskom filmskom scenom.
Uslijedile su uloge koje su ga vinule u srca gledatelja širom regiona – od “Iskušavanja đavola” do kultnog “Boljeg života”, ali posebno mjesto u njegovoj biografiji zauzima uloga nudiste u filmu “Lepota poroka”. Scene sa Mirom Furlan i Snežanom Savić ostale su zapamćene kao jedne od najprovokativnijih u domaćem filmu tog vremena. Ipak, izvan ekrana, Nuri je zračio skromnošću i toplinom koja je osvajala svakoga ko ga je upoznao.
- No, najveći preokret dogodio se van filmskog seta. U Francuskoj je upoznao ženu iz Kovačice, srpskog porijekla, koja nije ni znala da je on bio filmska zvijezda. Upravo ta jednostavnost i autentičnost osvojile su ga, a njihova ljubav rezultirala je brakom i njegovim prelaskom u pravoslavlje. Vjenčali su se u maloj crkvi u Uzdinu, a iz te ljubavi rođena je njihova kćerka Eloiz Burdon, danas priznata balerina.
Kako piše Kurir.rs, Alen je zadržao snažnu vezu s ovim prostorima i često ističe koliko mu znači toplina ljudi, srpska kultura, tradicionalna jela – i naravno, sarma. Kada se ove godine vratio u Beograd nakon tri decenije, povodom nastupa svoje kćerke u Narodnom pozorištu, istakao je da se osjeća kao da se vratio kući. “Ljudi me se i dalje sjećaju – to je za mene nevjerovatno”, rekao je tada sa iskrenim osmijehom.
U intervjuu za Blic.rs, podsjetio je kako je sve što mu se dogodilo, uključujući i filmske uloge i susret s ljubavlju svog života, bilo splet slučajnosti. “Na neki način, ja sam dijete ove zemlje”, rekao je sa zahvalnošću. Njegova emotivna povezanost sa Srbijom nije samo romantična priča, već odraz dublje duhovne veze sa mjestom koje ga je prihvatilo kao svog.
- Takve priče nisu česte – glumci dolaze i odlaze, ali rijetki ostave trag koji se ne briše lako. Alen Nuri nije samo glumac koji se slučajno zatekao u jugoslovenskom filmu – on je postao dio naše kolektivne memorije. I dok mnogi danas ne znaju njegovo ime, prepoznaju lik, glas i onaj tihi šarm koji nikad nije podlegao površnosti popularnosti.
Kao što navodi Wikipedia.org (https://en.wikipedia.org/wiki/Alain_Noury), Alen je rođen u Francuskoj 1941. godine, a karijeru je započeo u evropskom filmu, prije nego što je neočekivano postao zvijezda u jugoslovenskoj kinematografiji. Njegov život potvrđuje koliko umetnost može spojiti različite kulture i ljude, često tamo gdje to najmanje očekujemo.
Danas, iako više nije aktivan pred kamerama, Alen Nuri i dalje živi svoju filmsku priču – ne na sceni, već kroz porodicu, sećanja i ljubav koju je pronašao u zemlji koju je slučajno posjetio, a koja mu je postala dom. Njegova priča nas podsjeća da prave uloge u životu često ne dobijemo uloge – već ih živimo.
