U današnjoj ispovjesti vam donosimo jednu zanimljivost koja je obišla cijeli svijet.Naime u ovoj priči se zapravo radi o osjećaju odbačenosti tugi jednog dječaka koji je imao 17 godina.
- Moj pastorak, koji ima 17 godina, često nas posjećuje tokom vikenda. To je postala uobičajena rutina kojoj smo se svi prilagodili. Ipak, u posljednje vrijeme dogodilo se nešto neočekivano – moja kćerka, koja ima 14 godina, iznenada je počela da me moli da njen polubrat više ne dolazi u naš dom. Bila je uporna u tome, ali nije željela objasniti razloge. Svaki put kad bih je pitala, samo bi kratko odgovorila da je to nešto što želi da zadrži za sebe. Njena zatvorenost i ozbiljnost bili su mi neobični, ali nisam željela da je prisiljavam na razgovor koji očigledno nije bila spremna da vodi.
Jednog dana, dok sam bila u sobama da pokupim veš, ušla sam u sobu svog pastorka. Ispod kreveta sam primijetila gomilu čarapa, nabacanih bez reda. Kad sam ih pokušala skloniti, ispod njih sam otkrila nešto što me zaista zateklo – slika naše porodice, pažljivo položena, kao i nekoliko starih školskih fotografija moje kćerke. Uz to, tu je bila i čestitka koju je nedavno izradila za svog oca. Bila sam zbunjena. Nije bilo ničeg štetnog ili otvoreno uznemirujućeg u tim predmetima, ali način na koji su bili skupljeni i skriveni djelovao mi je neobično i pomalo zabrinjavajuće.
- Do tada nisam ni znala da moj pastorak ima takvu sentimentalnu stranu, jer se doimao prilično povučenim i zatvorenim. Kada sam sve to pokazala mom suprugu, njegov odgovor me iznenadio. Rekao je da ne vidi ništa loše u tome i pretpostavio da možda njegov sin samo voli imati neke uspomene na porodicu uz sebe, da mu one pružaju osjećaj pripadnosti.
Ipak, meni nije bilo svejedno. Naročito me uznemirila reakcija moje kćerke i način na koji je izbjegavala boraviti u njegovoj blizini. Odlučila sam da je ponovo, ali nježno, upitam da li se nešto desilo između njih. Ovaj put mi je otvorila dušu. Rekla je da joj nikada nije učinio ništa direktno loše, ali da se u njegovom društvu osjeća neprijatno. Opisala je kako je znao dugo gledati u nju, te postavljati pitanja o njenom životu prije nego što se on pojavio u našem domu. Naglasila je da nije bilo straha, ali je osjećaj nelagode bio prisutan i stalno rastao.
- Nakon toga sam pokušala razgovarati i sa pastorkom, ali on se potpuno zatvorio. Nije želio razgovarati i povukao se još više u sebe. Kasnije mi je poslao poruku u kojoj je napisao da se osjeća kao stranac u našem domu, kao da nikada nije bio pravi dio porodice. U tim riječima sam osjetila bol i usamljenost koje do tada nisam primjećivala.
Počela sam da gledam na sve iz drugačije perspektive. Njegovo ponašanje, iako na prvi pogled uznemirujuće, možda nije bilo motivisano nečim lošim, već dubokom potrebom za pripadanjem. Bio je nesiguran, izgubljen između dvije porodice, vjerovatno sa osjećajem da ne pripada ni jednoj u potpunosti. Moja kćerka je, s druge strane, bila zbunjena i nije znala kako da procesuira tu njegovu potrebu za bliskošću.U želji da smirim situaciju i pružim svima prostor da odahnu, predložila sam svom mužu da bi možda bilo dobro da njegov sin provede nekoliko vikenda kod svoje majke. Smatrala sam da će to svima dati prostora da se smire i razmisle o svemu bez tenzija.
