BONUS TEKST
Jednog dana, tokom časa u osnovnoj školi, učiteljica je postavila naizgled jednostavno pitanje: „Zašto treba da učimo matematiku?“ Učenik iz zadnje klupe, poznat po svojim duhovitim doskočicama, odmah je podigao ruku i rekao: „Da znamo tačno koliko minuta traje dosada.“ Učionica je prasnula u smijeh, uključujući i samu učiteljicu, koja se na trenutak nasmijala, pa rekla: „Pametnom je i jedna dosta!“ Taj odgovor, iako šaljiv, otkriva mnogo više od puke dosjetke – on nas zapravo vodi ka dubljem razmišljanju o načinu na koji jezik, mudrost i humor funkcionišu zajedno.
- A kada govorimo o sažetim životnim porukama, ne možemo zaobići poslovice – male jezičke dragulje koje u sebi nose ogromnu snagu. Kroz vijekove, u njima se kondenzovalo kolektivno iskustvo naroda. I dok je mnogo toga u svijetu prolazno, poslovice su opstajale jer su jednostavne, razumljive i istinite.
Poslovice su kratke, mudre rečenice koje prenose moralne pouke, savjete ili opšta životna zapažanja. Njihova snaga leži u sposobnosti da u nekoliko riječi izraze ono što bi se inače dugo objašnjavalo. Kad neko kaže: „Ko rano rani, dvije sreće grabi“, nije potrebno dodatno objašnjavati. Svima je jasno da se radi o vrijednosti marljivosti i ustajanja na vrijeme.Porijeklo poslovica seže daleko u prošlost. One su bile prisutne u najranijim civilizacijama – od starog Egipta i Sumera, preko Indije i Kine, do antičke Grčke. Stari Egipćani su još u 24. vijeku prije nove ere zapisivali mudrosti u djelima poput „Mudrosti Ptahhotepa“. U Kini su poslovice bile dio učenja Konfučija, dok su u Indiji utkane u priče iz zbirke Pancatantra.
- Prije nego što su se zapisivale, poslovice su se prenosile usmenim putem, sa generacije na generaciju. Njihova ritmičnost, rima i melodija pomagale su ljudima da ih lako zapamte i prenesu dalje. Na primjer:
„Ko visoko leti, nisko pada“ ili „Tiha voda brijeg roni“ – ove konstrukcije ostaju u pamćenju jer u sebi nose i zvučnu i značenjsku ravnotežu.
U srednjem vijeku, sa razvojem pismenosti, poslovice su se počele bilježiti u knjigama. Poznati humanista Erazmo Roterdamski prikupio je na hiljade latinskih poslovica u svom djelu Adagia. U to vrijeme, poslovice su našle mjesto ne samo u govoru naroda, već i u filozofiji, književnosti i religiji.
Na Balkanu, poslovice su oduvijek bile jezgro narodnog govora. Domaćini su učili sinove kroz poslovice poput:
„Bez muke nema nauke“
„Ko ne plati na mostu, platiće na ćupriji“
Babe su svojim unucima govorile:
„Ćutanje je zlato“
„Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna“
Ove poslovice nisu bile puka fraza – bile su instrument vaspitanja, način da se djeca poduče životu bez vike i prijetnji.
Danas, iako živimo u svijetu brzih poruka i tehnologije, poslovice nisu izgubile značaj. Naprotiv – pojavljuju se i u savremenoj psihologiji, edukaciji, pa čak i marketingu. Psiholozi su dokazali da poslovice ostavljaju snažniji utisak od običnih rečenica jer aktiviraju i emocionalne i racionalne dijelove mozga.
U digitalnoj eri nastaju i nove poslovice, često u formi internetskog humora ili memova:
„Internet pamti“,
„Ko TikTok sije, TikTok žanje“,
„Ko lajkuje – ne misli“.
Iako ne zvuče kao klasične narodne izreke, imaju sličnu strukturu i funkciju – brzo prenose poruku koja ostaje u pamćenju.
Širom svijeta, poslovice odražavaju duh naroda. Kineske naglašavaju harmoniju i strpljenje, ruske odražavaju istorijski pesimizam, američke ističu individualizam, a balkanske osciliraju između prkosa, fatalizma i humora. Primjeri poput:
„Da komšiji crkne krava“ ili
„Ko preživi – pričaće“,
govore o životu kakav jeste – pun borbe, ali i šale.
- Bez obzira koliko se svijet mijenja, poslovice ostaju, jer odgovaraju na vječnu potrebu čovjeka da kroz jednostavne riječi izrazi složene misli. One su naše nasljeđe, naš unutrašnji vodič i ogledalo vremena.
Zato, kad sljedeći put čujete neku staru izreku, zastanite. Možda baš tih nekoliko riječi kriju savjet koji vam u tom trenutku najviše treba. Jer, kako kaže jedna od najmudrijih:
„U narodu se uvijek znalo – gdje ima dima, ima i vatre.“
